Autor: tvincelj

U Republici Hrvatskoj 2006. godine sklopljena su 22092 braka, a razvedeno ih je 4651, ili približno svaki četvrti brak. Kada pogledamo podatke iz 1980. godine, tada je razveden svaki šesti brak, ili još dalje, 1950, razveden je svaki 12 brak. Dakle, u pedesetak godina 3 puta se povećala stopa razvedenih brakova. U Krapinsko- zagorskoj županiji situacija je nešto povoljnija: 2006. godine razveden je svaki sedmi brak.

Osim što ima stresne i traumatske posljedice za bračne partnere, još su ozbiljnije posljedice razvoda braka za djecu. No vrlo je važno naglasiti da intenzitet i dalekosežnost tih posljedica u najvećoj mjeri ovisi o načinu kako su se partneri razveli: moguće je da se razvedu civilizirano, a moguće je da je razvod braka tek početak višegodišnjeg «rata» u kojem se ne biraju sredstva. Naime, vrlo se rijetko dogodi da je kod oba bračna druga istovremeno sazrela odluka da se brak razvede, najčešće jedan donese takvu odluku, a drugi se onda s time treba pomiriti. Npr. onaj partner koji već ima novu vezu, okrenut je budućnosti, i za njega je brak već prošlost, no onome tko je ostavljen, tek predstoji emocionalno proživljavanje gubitka, navikavanje na nove životne okolnosti i sl. U mnogim razvodima upravo u tom trenutku nastaje problem, jer »ostavljeni» bračni drug iz svoje povrijeđenosti i osjećaja napuštenosti može početi na najrazličitije načine usporavati ili otežavati razvod, osvećivati se na način da otežava komunikaciju i druženje partnera s djecom i slično. Ovakvo je ponašanje pokazatelj da osoba ne razlikuje partnersku od roditeljske uloge, da će majka npr. reći «tvoj nas je otac ostavio», iako on u stvari nije napustio dijete ili djecu, nego ženu. Ili će otac reći djetetu «tvoja nas majka više ne voli», iako u stvari žena više ne voli muža, što naravno nije ni od kakvog utjecaja na ljubav koju osjeća prema djetetu. Pošteno bi bilo reći «tvoj otac i ja više se ne volimo, ali ćemo tebe i dalje voljeti jednako kao do sada».

Razvod braka stvara negativnu sliku o sebi kod djeteta, dijete se osjeća krivim, osjeća tugu. Djeca mogu plakati, postati tiha i odsutna, postati zabrinuta da će izgubiti i tog roditelja s kojim žive. Brinut će i za onog roditelja s kojim ne žive, je li sam ili usamljen, pa će i zbog njega biti tužna i zabrinuta. Neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, ili sisati palac, ili tepati, tj. početi se regresivno ponašati, a neka mogu početi pokazivati bijes i prkos. Mogu se početi povlačiti iz društva vršnjaka, ili pokazivati probleme u vrtiću ili izvršavanju školskih obaveza. Dijete u svojoj ljutnji može reći «Ne želim živjeti ni s jednim od vas!», ili «Zašto ste me uopće imali?». Prilagođavanje na razvod braka roditelja dug je i bolan proces i može trajati više godina. Učestalost i intenzitet ovih poteškoća ovisi o tome kako su se roditelji razveli i koliko je roditelj s kojim dijete živi, omogućio djetetu da dio njegovog života bude i onaj drugi roditelj.

Ako razvod izgleda kao ratni sukob, partneri ne biraju sredstva u obračunu, pa im djeca služe kao sredstvo obračuna i ucjene. Ne dozvoljavaju djetetu komunikaciju s drugim roditeljem, iznose brojne nepovoljne podatke i na taj način ruše pozitivnu sliku o njemu. Roditeljska manipulacija može biti tih razmjera da dijete razvija brojne psihosomatske reakcije u blizini drugog roditelja. Dijete vrlo brzo nauči što želi čuti jedan roditelj a što drugi, a što pred kojim roditeljem treba ispričati a što prešutjeti, što će kojeg roditelja povrijediti. Tako je jedna majka zaključila da njena dvanaestogodišnja kći laže, da joj se ne može vjerovati, «jer jedno govori njoj, a drugo svojem ocu». Majka nije razumjela da djevojčica ima potrebu ugoditi i svojem ocu i njoj, i da ni jednoga od njih ne želi povrijediti.

Slikovita ilustracija kako se osjeća dijete u razvodu braka čiji roditelji su u višegodišnjem sukobu, jest crtež osmogodišnje djevojčice, koja je crtajući svoju obitelj, nacrtala nogometno igralište sa dva gola, ispred svakog gola po jedan igrač, a u sredini lopta. Objasnila je da lopta predstavlja nju, a igrači njene roditelje. Može li djetetova slika o sebi biti tužnija?

Nakon razvoda braka u našoj zemlji djeca najčešće žive s majkom, i to u 80% slučajeva. Laici ponekad misle da je to čak zakonska odredba. Ovdje je važno naglasiti da su pred zakonom oba roditelja izjednačena, a da je važno procijeniti s kojim će roditeljem djetetu biti bolje: koji će stvoriti optimalne emocionalne, a ne materijalne uvjete za život, koji će poticati, a ne sprečavati susrete s drugim roditeljem. Dakle nema pravila, svako je dijete jedinstveno i svaki je razvod braka jedinstven. Današnji očevi sve više sudjeluju u svakodnevnoj skrbi o djeci, pa to treba uzeti u obzir i kad se razvodi brak. Ima očeva koji nakon razvoda napuste i djecu i ponašaju se kao da ih nikad nisu ni imali, ali isto tako ima i majki koje naprave to isto.  Ako žele biti iskreni, roditelji bolje od suda ili bilo koje druge institucije znaju tko je za vrijeme zajedničkog života više brinuo o djetetu. A to onda znači da se mogu dogovoriti o tome s kim će djeca živjeti, kako i koliko često će viđati drugog roditelja. Razumljivo je da svaki normalan roditelj voli svoje dijete, i želi da dijete živi s njim. Ali u razvodu braka roditelj najprije mora misliti  o potrebama i željama svojeg djeteta, a tek onda o svojim željama. Važno je ne zaboraviti da razvodom braka onaj drugi roditelj ne postaje djetetov neprijatelj: nikome nije toliko stalo do djeteta kao ocu i majci, pa na to treba misliti svaka osoba koja se razvodi, koliko god se ljutila na svojeg partnera. Isto tako, dijete treba i oca i majku, a ima i potrebu o svojim roditeljima dobro misliti, jer su mu oni u godinama odrastanja najbliže osobe i izvor sigurnosti.

Neki bračni parovi uspiju nakon razvoda ostati u prijateljskom odnosu, ne smeta ih što je onaj drugi u novoj vezi ili braku. U takvim slučajevima djeci život može postati i bogatiji: mogu npr. dva puta ići na more, ili na skijanje ili dva puta slaviti svoj rođendan. Takvi se roditelji lako dogovore da na majčin rođendan dijete bude s njom, a na očev s njim, da dijete Božić provede s jednim, a Novu godinu s drugim roditeljem, da pola ljeta provede s ocem a pola s majkom i slično.

Ako pak partneri nakon razvoda više uopće ne razgovaraju, svoje će dijete pretvoriti u poštara koji će prenositi poruke. Ima li opravdanja da dijete na ovaj način bude opterećeno? Sprečavanje djeteta u komunikaciji s drugim roditeljem najozbiljnije je kršenje djetetovih prava.

Važno je naglasiti da svatko ima pravo, koje mu nitko ne može osporiti, da s nekim više ne želi živjeti, da se želi razvesti, i to je odluka koji svaki muškarac ili žena donosi samostalno. No ako imaju djecu, uvijek će toj djeci biti roditelji, i kao roditelji se u stvari ne mogu razvesti. Bit će prvih pričesti, svetih potvrda, matura, promocija, vjenčanja – kada je normalno da su prisutni i otac i majka, pa makar su razvedeni.