Kategorije
Članovi pišu

Obiteljski odnosi – sistemska perspektiva

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. U našoj zemlji česte su i trigeneracijske obitelji (roditelji, djeca te djed i/ili baka). Obitelj mogu sačinjavati i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece.

Međusobni odnosi u nekoj obitelji odlučujući su za psihičko zdravlje pojedinca jednako kao što i svaki član obitelji na svoj način djeluje na obiteljske odnose a time i na obitelj kao cjelinu. Nemoguće je biti članom neke obitelji a da pojedinac ne doprinosi (aktivno ili pasivno) kvaliteti obiteljskih odnosa. Ponašanje jednog člana obitelji pokazat će svoje djelovanje na čitavu obitelj samo uz pristanak (na svjesnoj ili podsvjesnoj razini) ostalih članova obitelji.,

Vjerujem da će se većina laika i stručnjaka lako složiti s prethodnim rečenicama. No kad se u obitelji pojavi problem, odjednom smo spremni zanemariti „djelovanje svakoga na svakoga u obitelji“ i početi se baviti onom osobom koja problem manifestira. Za ilustraciju, česti su slučajevi djece s poteškoćama u odnosu s drugima (drugom djecom, vlastitim roditeljima, učiteljima…), koja npr. pokazuju agresivno ponašanje, ili školski neuspjeh, ili započnu s prekomjernom konzumacijom alkohola…. Roditelji će se obratiti stručnjaku, s očekivanjem da on/ona „popravi“ dijete, zanemarivši vlastitu odgovornost, utjecaj ali i moć. Kao uzroke problema koje dijete pokazuje navest će utjecaj vršnjaka, televizije, škole…. Da, i ti faktori imaju svoje djelovanje, no ipak je obitelj mjesto gdje nastaju, čuvaju se ili ozdravlju simptomi. Ova rečenica nema u podlozi sadržaj „za sve su krivi roditelji“, nego „najveće izvorište odgovornosti je u obitelji tj. na odraslim članovima obitelji“. Ta odgovornost važna je radi mogućeg djelovanja u budućnosti. Drugim riječima, ako prihvatimo da je problem nastao u obitelji, otvaramo vrata različitim mogućnostima prevladavanja problema. Ovo je jednako važno za roditelje koji su dakle ključni za prevladavanje poteškoće, kao i za stručnjaka – koji neće pokušati „popraviti“ dijete s problemom, nego će zajedno s roditeljima istraživati koju svrhu taj problem (simptom obiteljskih poteškoća) ima u obitelji.

Za ilustraciju, poslužimo se primjerom. Dvanaestogodišnji Marko u školi je izrazito agresivan prema drugoj djeci, nezainteresiran za praćenje nastave, ometa nastavu. Kod kuće roditelji ne primjećuju ovakvo Markovo ponašanje, opisuju ga kao poslušnog i suradljivog. Iz sistemske perspektive, Markovo ponašanje potrebno je gledati kao simptom, koji služi tome da prema van „upali crveno svjetlo“ kako bi upozorio da u obiteljskim odnosima postoje poteškoće. Kakve mogu biti te poteškoće? Moguće je da je bračni odnos roditelja u krizi, da se učestalo svađaju, da spominju razvod braka. Moguće je da je otac puno odsutan iz obitelji iako nije stalno zaposlen, a da je majka opterećena brigom o obitelji jer ima osim Marka još dvoje male djece. Iz sistemske perspektive, kakva je uloga Markove agresivnosti? Više je mogućnosti: to može na prijer biti poziv u pomoć za čitavu obitelj; ili, ako prijeti razvod, radi sinovih poteškoća roditelji mogu odjednom prestati sa svojim sukobima, posvete se sinovim poteškoćama, i tako njegova agresivnost služi tome da se privremeno bračni sukob povuče. Dječakov agresivnost može se tada smanjiti, a roditelji ili poraditi na rješavanju bračnih poteškoća, ili ponovno nastaviti sukob, tamo gdje je privremeno zastao.

Ukoliko poteškoće ovog dječaka analiziramo na ovaj način, potpuno ćemo ih drugačije doživjeti nego kao kroz tradicionalan „dječak ima problem“ pristup. Uz naglašavanje da nije cilj ove roditelje proglasiti „krivcima“ za dječakove teškoće, nego otvaranje niz mogućnosti djelovanja u budućnosti, i to na način da odrasli, u ovom slučaju roditelji, preuzmu odgovornost za kvalitetu odnosa i procesa u obitelji. Ponekad se odrasli mogu upitati „što nam se događa“ pa i sami doći do određenih odgovora, a ponekad će im biti potrebna stručna pomoć za definiranje onih procesa u obitelji koji su rezultirali poteškoćama.

Preuzeti odgovornost u odnosu na svoje dijete koje pokazuje agresivnost znači da mu se roditelji neće obratiti strogim tonom i reći „Marko, izvoli se popraviti!“, nego će početi razmišljati koji su to procesi u obitelji proizveli Markovu patnju; vjerojatno je da će osoba izvan obitelji (npr. savjetovatelj) brže i lakše identificirati što se događa, nego članovi obitelji sami „iznutra“. Ovi bi roditelji lako mogli razmišljati na način „naš Marko je u školi agresivan, dakle očito se u školi nešto događa, jer zašto nije agresivan kod kuće?“ Zaista, zašto nije? Lako ćemo se složiti da je agresivnost posljedica frustracije, i to bilo koje vrste. Ako je dječak frustriran obiteljskim odnosima, ne bi li bilo prirodno da frustraciju iskazuje unutar obitelji? Ne bi – jer voli svoje roditelje, jer ovisi o njima u emotivnom i svakom drugom pogledu, jer su oni najvažnije osobe u njegovom životu – iskaljivati agresivnost prema njima imalo bi previsoku cijenu, i zato je školsko okruženje prikladno (jer je „pri ruci“, a napetost i frustracije moraju se negdje „ispuhati“). Naravno, svih ovih procesa dječak nije svjestan, niti on donosi svjesnu odluku da će reagirati agresivno u školi a ne kod kuće.

Radeći s obitelji koja ima problem sličan naprijed opisanom, savjetovatelj će nakon što prepozna poteškoće u obiteljskim odnosima koje rezultiraju patnjom nekog od članova, nastojati predložiti promjene koje mogu učiniti odrasli članovi a da bi se obiteljski odnosi počeli ozdravljivati. U podcrtanom dijelu prethodne rečenice sadržana su istovremeno iskušenja pred koja su ovime stavljeni roditelji, ali i moć djelovanja. Jer, napraviti bilo kakvu promjenu u svojim već naučenim postupanjima i odnosima u obitelji nije lako. S druge strane, svaka i najmanja promjena u odnosima u obitelji koju učini jedan član obitelji, rezultirat će promjenama u cijelom obiteljskom sistemu, pa i umanjiti simptome patnje kod onog člana koji simptome manifestira.

Napisala:

Psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ. spec.

Kategorije
Događanja

Društvo psihologa KZŽ oprostilo se od stare i izabralo novu predsjednicu

Društvo psihologa KZŽ osnovano je 2006. godine i tada je brojalo oko 15ak članova. Za prvu predsjednicu izabrana je Ljerka Tuđa-Družinec koja je vodila Društvo sve do sada i bila je jedna od ključnih osoba da se Društvo u svojim počecima ‘održi na životu’. U svojih skoro 8 godina predsjedavanja Ljerka Tuđa-Družinec zajedno sa članovima organizirala je niz aktivnosti kako bi psihologiju i rad psihologa približila zajednici, a jedan od najvažnijih je projekt „Edukacija i senzibilizacija nastavnika, roditelja i učenika srednjih škola o problemu suicida mladih“ koji se provodi već petu godinu za redom. Također, u ovih 8 godina i broj članova Društvo porastao je na broj od 29 članova. Ljerka je odlučila da je sad ipak red da se ‘palica preda dalje’ te je odstupila s mjesta predsjednice Društva. Njezinim riječima „vrijeme je da tu funkciju preuzme netko drugi kako bi Društvo dobilo novi pravac, nove aktivnosti i novu dinamiku rada.“ Tako je početkom 2014. godine Društvo psihologa KZŽ jednoglasno izabralo za novu predsjednicu Brankicu Čavužić.,

Brankica Čavužić je 2005. godine diplomirala psihologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu, te se od prvih dana pokazala kao vrlo aktivan psiholog u zajednici. Već 9 godina je zaposlena u Srednjoj školi Krapina („i ne da se van“), gdje radi u nastavi. Želja za individualnim radom sa učenicima potaknula ju je da u dogovoru sa ravnateljem škole pokrene savjetovalište za mlade unutar svoje škole. Kao član Društva psihologa KZŽ sudjelovala je gotovo u svim aktivnostima Društva, a posebno u izvedbi projekta „Edukacija i senzibilizacija nastavnika, roditelja i učenika srednjih škola o problemu suicida mladih“ i osmišljavanju, organizaciji i provedbi aktivnosti u sklopu Tjedana psihologije.

Na kraju, zahvaljujemo Ljerki Tuđa-Družinec što je do sada vodila Društvo, a Brankici Čavužić želimo puno uspjeha u budućem radu!

Napisala:

Tamara Blažinić-Papišta (Tajnik Društva psihologa KZŽ)

Kategorije
Uncategorized

7. tjedan psihologije

Već sedmu godinu za redom, Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije se nizom aktivnosti pridružuje obilježavanju Tjedna psihologije, a kojeg organizira Hrvatsko psihološko društvo u suradnji sa Hrvatskom psihološkom komorom. Tjedan psihologije obilježava se diljem Hrvatske,  s ciljem prikaza različitih mogućnosti s pomoću kojih psiholozi mogu doprinijeti poboljšanju kvalitete življenja pojedinca i zajednice.  Obilježava se u periodu od 17. do 23. veljače 2014. jer je 20. veljače 1953. utemeljeno Hrvatsko psihološko društvo.

Program obilježavanja 7. tjedna psihologije u  Krapinsko- zagorskoj županiji možete pogledati na stranici ili skinuti u prilogu.

Kategorije
Tjedan psihologije

Program 7. Tjedna psihologije

17.2.2014. – 23.2.2014.

Izložba učeničkih radova “Psihologija svuda oko nas”

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić, Ana Pavlina, učenici

Namjena: Učenici, roditelji, nastavnici

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

17.2. 2014. (ponedjeljak)

12:00 – 13:30

Radionica: “DA, JA MOGU!” 

Nositelji aktivnosti: Nadica Jokić (HZZ)

Namjena: Osobe s invaliditetom – članovi udruga osoba s invaliditetom Krapinsko-zagorske županije

Mjesto održavanja: ZABOK (u prostorima Društva multiple skleroze Krapinsko-zagorske županije)

18.2.2014. (utorak)

11:05 -11:50

Radionica u sklopu Projekta prevencija nasilja u mladenačkim vezama: “Otvorenih očiju” – Nasilno ponašanje u vezi

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici 3.ct razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina


11:55 – 12:40 

Radionica na engleskom jeziku: “Body Language”

Nositelji aktivnosti: Petra Blajić, Brankica Čavužić

Namjena: Zainteresirani učenici od 1. do 4. razreda.

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

12:45 – 13:30 

PSIHOLOG U HZZ-u – Stručna posjeta Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Krapina

Nositelji aktivnosti: Nadica Jokić (HZZ), Brankica Čavužić (SŠ Krapina)

Namjena: Učenici 3.a razreda (10 učenika)

Mjesto održavanja: KRAPINA, HZZ

13:40 – 14:40

Predavanje za nastavnike “Motivacija za učenje”

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Zainteresirani nastavnici

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

16:00 – 17:00

Edukacija i senzibilizacija djece, roditelja i nastavnika o problemu suicida mladih

Nositelj aktivnosti: Višnja Gorički – Lovrenčić (DP psihologa KZŽ)

Namjena: Roditelji učenika 1.a., 1.c. i 1.d. razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

18:30 – 20:00

Predavanje/radionica: “Komunikacija mirnog ratnika”

Nositelj aktivnosti: Bojan Kosalec

Namjena: Svi zainteresirani od 7 do 77

Mjesto održavanja: OROSLAVJE, SŠ Oroslavje

19.2. 2014. (srijeda)

12:00 – 13:00

PSIHOLOG U CENTRU ZA SOCIJALNU SKRB – Stručna posjeta centru za socijalnu skrb, Krapina

Nositelji aktivnosti: Tončica Božić (CZSS Krapina), Brankica Čavužić (SŠ Krapina)

Namjena: Učenici 2.a. razreda (15 učenika)

Mjesto održavanja: KRAPINA, Centar za socijalnu skrb

13:40 – 15:00

PSIHOLOGIJA NA DRŽAVNOJ MATURI – Probna DM

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici 4.a., 4.c., 4.d., 4. ct i 4.dt razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

20.02.2014. (četvrtak)

13:00 – 14:30

Radionica: “KAKO POBIJEDITI STRAH – TREMA I JAVNO IZLAGANJE”

Nositelj aktivnosti: Silvija Dugorepec

Namjena: Odgojitelji

Mjesto održavanja: ZABOK, DV Zipkica

13:40 – 14:25

Radionica: “Utjecaj glazbe na ponašanje potrošača”

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić, Anita Habjanec

Namjena: Učenici 2.j. razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

16:00 – 17:30

Radionica: “Što sve radi školski psiholog?”

Nositelji aktivnosti: Marijana Košutić, Biserka Špiljak

Namjena: Učenici 5.-8. razreda

Mjesto održavanja: HUM NA SUTLI, OŠ Viktora Kovačića Hum na Sutli

18:30 – 20:00

Predavanje/radionica “ASERTIVNOST – NITI PAPAK, NITI AGRESIVAC”

Nositelj aktivnosti: Bojan Kosalec

Namjena: Svi zainteresirani od 7 do 77 godina

Mjesto održavanja: OROSLAVJE, SŠ Oroslavje

19:00 – 19:45

Predavanje “Kako pobijediti stres?”

Nositelj aktivnosti: Biserka Špiljak

Namjena: Otvoreno predavanje za građanstvo

Mjesto održavanja: HUM NA SUTLI, OŠ Viktor Kovačić Hum na Sutli

22.02.2014. (petak)

12:45 – 13:30

Radionica u sklopu Projekta prevencija nasilja u mladenačkim vezama: “Otvorenih očiju” – Nasilno ponašanje u vezi

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić, Ana Pavlina

Namjena: Učenici 3.c razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

13:35 – 14:00

PSIHOLOGIJA NA DRŽAVNOJ MATURI – Povratne informacije o probnoj DM

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici 4.a, 4.c, 4.d., 4.ct i 4.dt razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina

17:15 – 18:00

Radionica u sklopu Projekta prevencija nasilja u mladenačkim vezama: “Otvorenih očiju” – Nasilno ponašanje u vezi

Nositelj aktivnosti: Ana Pavlina

Namjena: Učenici 3.i razreda

Mjesto održavanja: KRAPINA, SŠ Krapina,

Kategorije
Članovi pišu

Psihičko zdravlje i razlika između normalnog i abnormalnog ponašanja

Većina ljudi se ponekad nađe u situaciji da propituju sebe i svoje ponašanje pitajući se da li je to kako se ponašaju i osjećaju normalno. Važno je istaknuti da je zapravo ta evaluacija i kritički odmak od vlastita ponašanja jedan od pozitivnih znakova, te da je češće nemogućnost sagledavanja situacije iz perspektive druge osobe ili okoline – opasnija.

Ljudski mozak je razvijen putem prirodne selekcije naših predaka koji su se suočavali s brojnim izazovima. Kako izbjeći opasnost, kako razviti privrženost drugima te razumijeti što drugi misle i osjećaju, kako izabrati najboljeg partnera i sl.? Te su se prilagodbe, kodirane u našem genomu, prenosile s generaciju na generaciju i tako su u našem mozgu razvijena posebna područja za donošenje različitih odluka, kao i područja koja određuju kako ćemo se osjećati ili misliti. Ipak, svatko od nas događaje i svijet oko sebe doživljava na drugačiji način, kroz vlastitu prizmu i percepciju. Te razlike su uvjetovane interakcijom opisanog temeljnog obrasca, razvijenog evolucijom- odnosno genetskih varijacija koje postoje između ljudi – i različitih iskustava koja smo stekli tijekom života. Iz međuodnosa tih faktora proizlazi širok spektar onog što smatramo pod normalnim ponašanjem, odnosno različiti individualni odgovori na podražaje iz okoline koje okolina smatra prihvatljivima. Ali gdje se nalazi razlika između društveno prihvaćenog ponašanja i onog na koje se gleda s neodobravanjem, normalnog i, kliničkim rječnikom, abnormalnog ponašanja? 

Stručnjaci su kroz povijest mnogo polemizirali o tome koji su kriteriji „normalnosti“ i o tome gdje se nalazi ta tanka, proizvoljna i često pomična granica između „normalnog“ i „abnormalnog“. Ipak, bitno je napomenuti da se u današnje vrijeme sve veći naglasak stavlja na psihičko zdravlje, umjesto na psihopatologiju. Većina stručnjaka se slaže da termin psihičkog zdravlja ne podrazumijeva samo „odsustvo bolesti“ i još općenitije, odsustvo dijagnoze psihičkog poremećaja. Psihičko zdravlje ne znači samo subjektivno se osjećati dobro, biti „psihički zdrav“ je nešto objektivno „bolje“ od bolesti- iznad nje. Općenito, psihičko zdravlje je moguće utvrditi procjenjivanjem stupnja funkcioniranja osobe. Osjećaj sposobnosti nošenja sa životnim izazovima, mogućnost podnošenja normalnih razina stresa, održavanje zadovoljavajućih odnosa s drugima, sposobnost oporavka od teške situacije, znakovi su psihičkog zdravlja.

Friedrich Nietzsche, njemački filozof, je u svojoj knjizi „Tako je govorio Zaratustra“ psihičko zdravlje slikovito opisao kao „sposobnost probavljanja vlastitih iskustava. To bi značilo uzeti ono što nam je dano u datom trenutku – bilo koju misao, osjećaj, osjet, upućenu okrutnu riječ ili ljubaznost, ili ponižavajući pad – i transformirati – žvakanjem, gnječenjem, mućkanjem – u slatku bujicu energije koja može hraniti naše tekuće tjelesno postajanje.“ 

Međutim, i gore dotaknuta problematika normalnosti/ abnormalnosti ponašanja je znatno kompliciranija nego što se na prvi pogled može činiti budući da je njena percepcija uvjetovana nizom različitih faktora. Ipak, postoje određeni kriteriji na temelju kojih se obično u kliničkoj praksi procjenjuje da li je ponašanje osobe abnormalno, postavljenjem idućih pitanja (pri čemu se indikativnim za psihopatologiju smatra afirmativan odgovor):

– Da li osoba pokazuje neuobičajeno ponašanje?

Ovaj kriterij je statistički i polazi pretpostavke da je prosječno zdravo, a sve ono što je „ispod“ i „iznad“ granica prosjeka- nije. Izravno se koristi u dijagnozi mentalne retardacije za koju je glavni kriterij niska inteligencija osobe. No, iako mnogo rijetka ponašanja ostavljaju dojam abnormalnog, kriteriji nisu ujednačeni za sve slučajeve, ako je, primjerice, velika nadarenost za sport rijetka, ali ne bismo ju nazvali abnormalnom u ovom smislu. 

Također, drugi nedostatak statističkog kriterija je, što se uglavnom zasniva na ideji da je zapadno društvo u osnovi zdravo, s čime se Fromm, psiholog i poznati teoretičar društva, ne bi složio. On naglašava da činjenica da milijuni ljudi imaju iste poroke, ne pretvara te poroke u vrline, činjenica da su im mnoge greške zajedničke, ne čini te greške ispravnijim, te da činjenica da mnogi ljudi pate od istog oblika psihičkog poremećaja ne čini te ljude zdravima.

– Da li se ponašanje osobe na neki način protivi socijalnim normama, tj. nije u skladu s njima?

I ovo stajalište, prema kojem je abnormalno ponašanje svako koje krši društvene norme ili prijeti i izaziva nelagodu onima koju mu prisustvuju, je tek djelomičan kriterij pri određivanju „normalnosti“. Bešćutnost i nedostatak osobne krivnje kod psihopata bi se uklapali u ovo definiciju, kao i ponašanje manične osobe u šubu bolesti ili halucinacije shizofrene osobe. Međutim, ovaj kriterij je pod velikim utjecajem prevladavajućih kulturalnih normi i okolnosti kulture u kojoj se ponašanje odvija. Primjerice, u budističkoj religiji je uobičajeno da se mrtvima sagradi oltar, da im se ostavlja hrana i darovi te da se razgovara s njima kao da su u prostoriji. Takvo isto ponašanje bi se u zapadnoj kulturu smatralo neprihvatljivim i abnormalnim. 

Nadalje, jasno je da socijalne norme ne mogu biti jedini kriterij procjene normalnosti pojedinca, budući da je poznato da grupe, čak i čitava društva ponekad djeluju neracionalno, vodeći se svojim principima. Prisjetite se samo etiketiranja Židova za vrijeme II. Svjetskog rata i njihove derogacije koja je poslužila kao opravdanje i povod za Holokaust.

– Da li osoba pati zbog svog ponašanja?

Ovaj kriterij se naziva i subjektivnim, a prema njemu, ponašanje je abnormalno ukoliko u osobi izaziva osjećaj neugode ili patnje. Ponekad prethodno opisane razlike u doživljavanju uzrokuju bol i patnju samoj osobi. Uzmimo za primjer osobu koja pati od strahova i anksioznosti – emocija koje svi ponekad osjetimo u potencijalno opasnim situacijama. Ljudski mozak je razvijen na način da detektira opasnost kako bi je primjerenom reakcijom mogao izbjeći. Ipak, kod nekih osoba potencijalna genetska osjetljivost ili osobna iskustva i traume kreiraju taj sustav na način da je on osjetljiviji nego kod drugih ljudi i da prepoznaje opasnost kada ona objektivno i ne postoji- kao što je slučaj kod anksioznosti ili depresije.

Međutim, ni ovaj kriterij ne obuhvaća sva ponašanja koja smatramo abnormalnim, budući da neki poremećaji ne uzrokuju patnju (za što je vjerojatno najbolji primjer psihopatija).

– Da li je ponašanje osobe disfunkcionalno i autodestruktivno?

Ponašanja koja pojedinca ometaju u izvršavanju uobičajenih poslova i obaveza ili u ostvarenju zadovoljavajućeg odnosa s drugim ljudima mogla bi se proglasiti abnormalnima, pogotovo ukoliko ih osoba nije u stanju kontrolirati. Primjer za takvo ponašanje koje bismo smatrali abnormalnim je ponašanje osobe koja je opsjednuta čišćenjem do te mjere da zanemaruje ostale obaveze te interpersonalne odnose s drugim ljudima.

Iako su ovo neki od kriterija koji se obično koriste u kliničkoj praksi, bitno je napomenuti da ne postoji univerzalna definicija psihičkog zdravlja i granica normalno- abnormalno, što je vidljivo i iz opisanih nedostataka svakog od kriterija. Važno je istaknuti da je osoba u procjeni svog ponašanja sama za sebe najmjerodavnija, naravno, uz uvjet da postoji određeni kritički odmak pri procjeni vlastitog ponašanja.

Za kraj, navela bih citat američkog psihijatra Jordana Smollera za koji smatram da najbolje opisuje razliku između normalnog i abnormalnog:

„Normalno i abnormalno su kao noć i dan. Drugim riječima, odnose na smislene opise dvaju stanja koje prepoznajemo kao različite. Ali liniju između njih je nemoguće nacrtati. Kada točno dan postaje noć? Mi možemo odlučiti nacrtati liniju kod zalaska sunca- specifičnog trenutka u vremenu koji smo izmislili kako bismo razdvojili noć i dan. Ali jasno je da je to nešto proizvoljno. Unatoč tome, složili smo se da noć i dan zaista postoje. Organizirali smo svoje živote prema njima, radimo planove bazirane na njima. Ali rijetko brinemo o trenutku kad jedno postaje drugo. Osjećamo se ugodno u neodređenosti sumraka.“

Kategorije
Članovi pišu

Utjecaj autoriteta na ljudsko ponašanje

„Ljudi se razljute, u navali bijesa prema drugima postupaju s mržnjom i eksplodiraju. Ali ne ovdje. Otkriveno je nešto mnogo opasnije; čovjekova sposobnost da napusti svoju ljudskost, štoviše, neizbježnost tog čina pri  stapanju njegove jedinstvene osobnosti s većim institucijskim strukturama.“ – Stanley Milgram

Godine 1961. – 1963. na sveučilištu Yale je izveden niz eksperimenata, u kojima je dobrovoljcima plaćen mali iznos za sudjelovanje u navodnom istraživanju utjecaja kazne na učenje. U istraživanju su sudjelovali istraživač i dva dobrovoljca, pri čemu je jednom dodijeljena uloga učitelja, a drugom učenika. „Učenik“ je imao zadatak pamtiti parove riječi, a „učiteljeva“ uloga je bila kazniti „učenika“ elektrošokom za svaku pogrešku koju napravi. Snaga strujnog šoka se povećavala nakon svake pogreške. Ono što „učitelj“ nije znao je bila činjenica da je „učenik“ zapravo glumac te da samo glumi bolne elektrošokove. Prava svrha istraživanja nije bilo učenje, nego testiranje spremnosti prosječnih osoba, „učitelja“, da odbiju poslušnost autoritetu, u ovom slučaju istraživaču u bijeloj kuti. Kako će se „učitelj“ ponašati zadajući sve veću bol „učeniku“ i kada će se zaustaviti, ako uopće hoće?,

Zanimljivo je da je Milgram prethodno pitao nezavisne ispitanike što oni misle kako bi ispitanici postupili u toj situaciji. Većina ljudi je odgovorila da bi eksperiment bio obustavljen na prvi znak boli osobe koja je primila elektrošok, što se podudaralo i s njegovim mišljenjem. Međutim, pravi rezultati se nisu pokazali takvima. Većina ispitanika u ulozi učitelja je pokazivala znakove nervoze, bili su potreseni  i nisu se slagali s pokusom. Ipak, na zahtjev istraživača nastavljali su sa zadavanjem sve jačih elektrošokova „učenicima“, unatoč vriskovima i njihovom zapomaganju da prestanu. Čak 65%  „učitelja“ je koristilo elektrošok za koji im je bilo poznato da može imati smrtni ishod po „učenika“, iako je u pitanju bio tek običan pokus.

Stanley Milgram je ovim istraživanjima osigurao svoje mjesto u povijesti psihologije. Međutim, u današnje vrijeme bi provođenje ovakvog eksperimenta bilo nemoguće zbog njegove neetičnosti, naime, velik broj „učitelja“ je nakon eksperimenta patio od emocionalnih trauma.

Milgram je ideju za eksperiment dobio na temelju pokušaja istraživanja i objašnjavanja zločina iz Drugog svjetskog rata.  Pojavila se teorija „Nijemci su drugačiji“ prema kojoj se pretpostavljalo da Nijemci imaju osobnost koja obuhvaća i osobitu poslušnost prema nadređenima. Time se objašnjavalo činjenica da su obični, pošteni Nijemci koji su vodili nacističke logore postali okrutni i nemoralni ubojice.

Ljudi ne žele vjerovati da se prosječna osoba može pod određenim okolnostima ponašati kao opaki zločnici koji čine stravična djela. Tome u prilog govore i hipoteze i odgovori ljudi prije samog istraživanja. No, rezultati pokazuju suprotno, a Milgram je tu preobrazbu objasnio mehanizmima pomoću kojih su „učitelji“ sami sebi opravdavali vlastite postupke: 

  • neki ispitanici su bili zaokupljeni provode li dobro eksperiment pri čemu su manje marili za dobrobit „učenika“
  • drugi su prebacivali moralnu odgovornost na istraživača. I na suđenjima ratnim zločincima se također često čuje obrana da su samo izvršavali zapovijedi dobivene od viših razina.
  • neki su vjerovali da treba učiniti zbog višeg, vrijednog cilja, u svrhu znanstvenog otkrića.  Kada je toliki postotak ispitanika bio spreman nanositi bol drugoj osobi zbog znanosti, ne čudi što su ljudi spremni počiniti strašne zločine u ime vjerske ili političke ideologije.
  • ostali ispitanici su prebacivali krivnju na „učenika“ i svoje postupke opravdavali mislima poput „Ako je toliko glup da ne može naučiti, zaslužio je kaznu“. Slična opravdanja su bila u podlozi postupaka nacista za vrijeme drugog svjetskog rata kada su Židovi pomoću propagande proglašeni nemoralnima, prljavima i, kao takvima nevrijednim življenja, te se općenito smatralo kako bi svijet bio bolje mjesto bez njih.    

Milgram je zaključio da ispitanikov osjećaj za moralno nije nestao, nego se činilo kao ga je nadjačao osjećaj odanosti i odgovornosti prema istraživaču. Ispitanici su smatrali da, kako su prethodno pristali na sudjelovanje, bi bilo nepristojno prema istraživaču da odbiju njegove zahtjeve. Milgram tu pristojnost prema autoritetu objašnjava kao rezultat društvenih hijerarhija koje su se razvile u svrhu lakšeg preživljavanja pojedinaca. 

Kod organiziranja ljudi u skupine, zbog lakšeg funkcioniranja i bržeg donošenja odluka, uvijek su potrebni vođe i predstavnici, pri čemu prosječan čovjek ne želi svojim ponašanjem unositi nemir u grupu. Čini se lakšim prihvatiti naredbe nadređenog makar pritom morali nauditi drugoj osobi nego trpjeti izoliranost i neprihvaćanje koju suprotstavljanje nadređenom obično nosi.

Sada ova saznanja možemo postaviti u kontekst vojne obuke kroz koju vojnici prolaze:  izdvajaju se iz društva, izlažu se sustavnim, represivnim postupcima kojima se ubija svaka i najmanja naznaka individualnosti, a s druge strane im se usađuje romantičarska ljubav prema domovini i težnja k višem cilju, primjerice slobodi. Uz to ide i snažnu neprijateljska propaganda, njihova derogacija i dehumanizacija, drugim riječima ocrnjavanje neprijatelja u medijima što ima ogromne posljedice na moralno rezoniranje vojnika (ali i ostatka populacije). Oni više ne razmišljaju kao prije, pretvaraju se u puke izvršitelje zadanog zadatka, naravno, sve u svrhu višeg cilja, a drugi ljudi prestaju biti ljudska bića i postaju tek „prepreke na putu do slobode“, odnosno „usputna šteta“.

Kako ne bismo zaključili ovaj članak s tako pesimističnim slikama (važno je napomenuti da ova saznanja djeluju na smanjenje poslušnosti autoritetima) moramo se prisjetiti da uvijek postoje ljudi koji odbijaju poslušnost, ljudi koji su i u jednoumlju koji nameće bilo koji totalitarni režim spasili mnogo života, na koje nije djelovala propaganda i koji unatoč sveprisutnoj i sveprožimajućoj ideologiji u drugima i dalje vide vrijedno živo biće, a ne etiketu narodnosti ili religije kojoj pripada. Pitanje je samo kojoj biste Vi skupini pripadali?

Autorica članka: Karolina Horvat, psihologinja

Kategorije
Članovi pišu

Značaj tjelesnog kontakta za djecu

Do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, psihologija je bila bihevioristički i strogo znanstveno orijentirana disciplina. Prevladavalo je mišljenje kako se, kao znanost koja teži što egzaktnijim, mjerljivim principima, treba usmjeriti samo na pojave koje je bilo moguće objektivno proučavati. Smatralo se da ljudska motivacija proizlazi iz osnovnih nagona kao što su glad, žeđ, izbjegavanje boli i pronalaženje ugode. Kao takva, psihologija se nije previše zanimala za „eterične“, neznanstvene pojmove poput ljubavi, bliskosti, privrženosti,  a motivi kao ljubav i nježnost smatrani su sporednima i manje bitnima u objašnjavanju ljudskog ponašanja.

Kao jedna od prekretnica u takvom načinu razmišljanja bilo je i istraživanje Harryja Harlowa, 50-ih godina prošlog stoljeća. On je svoje eksperimente provodio na primatima, točnije mladuncima makaki majmuna, koji su ljudima slični u mnogim aspektima: po pitanju privrženosti, reagiranja na nježnost, ali i doživljavanju i izražavanju straha i frustracija. Primijetio je da su se mladunci majmuna, koji su odrasli u laboratoriju bez kontakata s majkom, skloni vezati uz nežive predmete poput pokrivača kojim su bili prekriveni podovi kaveza. Zaključio je da je ta povezanost slična onoj koju djeca uspostavljaju s određenim jastukom, pokrivačem ili plišanom igračkom. Također, došao je do zapanjujućeg zaključka da su mladunci majmuna, držani u kavezima bez prostirki, imali malo vjerojatnosti za preživljavanje dulje od 5 dana.

Dotadašnji stav stručnjaka je bio da su bebe, kako majmunske tako i ljudske, privržene svojim majkama prvenstveno zbog njihovih sposobnosti da zadovolje njihove osnovne potrebe kao što je glad. Harlowljevo otkriće je probudilo sumnju da je i potreba za ljubavlju bitna, kao i potreba za hranom i vodom. U svom slavnom istraživanju koristio je dvije „zamjenske majke“ za mladunčad majmuna, napravljene od žice.  Jedna je bila presvučena mekom tkaninom, a druga je bila izrađena samo od žičane mreže.

Polovica mladunčadi je dobivala mlijeko iz bočice stavljene na presvučenu majku, a polovica iz bočice postavljene na žičanu majku. Ipak, u trenucima stresa , kao i u vrijeme opuštanja, majmunčići su mnogo radije bili u kontaktu s mekanom, platnenom majkom, čak i ako su mlijeko inače dobivali od žičane majke. Za mladunčad je očito od mogućnosti dojenja važniji čimbenik bio tjelesni kontakt i ugodnost dodira tkanine ili „majčinska ljubav“.

Harlow je zaključio da je majmunčićima za zdravo i sretno odrastanje dovoljna i vrlo jednostavna majčinska figura kao što je žičana lutka. Ipak, ovaj zaključak se pokazao ishitrenim i pogrešnim kada su majmunčići odrasli. U usporedbi s majmunčićima odraslim u normalnim uvjetima, majmuni iz eksperimenta su u svom ponašanju pokazivali dvije krajnosti: od tijesne povezanosti do vrlo agresivnog i destruktivnog ponašanja. Također, malo ih je u odrasloj dobi bilo sposobno za parenje, a majmunice koje su imale potomstvo nisu se na primjeren način brinule za njega.

Jasne su usporedbe koje se mogu primijeniti na ljude, a koje je u svom istraživanju potvrdio mađarski psihijatar Rene Spitz. On je usporedio djecu odgojenu u čistom i urednom, ali strogom domu za nahočad i djecu iz zatvorskih jaslica, mjesta svakako neprimjerenog za život dojenčadi, ali s puno tjelesnog kontakta s majkama.  U dvije godine više od trećine djece iz doma za nahočad je umrlo, dok su i nakon pet godina sva djeca u zatvorskim jaslicama bila živa. Razliku je činilo to što je majkama u jaslicama bilo dopušteno brinuti se o djeci, dok su djeca u domu odrasla okruženi medicinskim sestrama koje im nisu poklanjale nježnost i ljubav.

Zaključak ovih istraživanja danas je svima jasan – bebama i maloj djeci je potrebna tjelesna i emocionalna povezanost za normalno odrastanje.  Ipak, stavovi o odgoju u prošlosti su bili drugačiji, što je starijim čitateljima vjerojatno poznato i iz njihovog djetinjstva; nježnost u odgoju se često zamjenjivala strogošću, disciplinom i općenito stavom da je „batina je izašla iz raja“. Opisani rezultati istraživanja su suprotstavljali tadašnjem viđenju pravilnog odgoja djece, ali s vremenom su postali općeprihvaćeni. Zato u novije vrijeme nisu rijetki savjeti liječnika koji mladim majkama često savjetuju da svoju tek rođenu djecu drže na goloj koži.  Taj i slični savjeti, kao što je isticanje važnosti dojenja na uspostavljanje kontakta između majke i djeteta, proizlaze iz saznanja o razornim učincima izostanka takvog kontakta.

Nadalje, čak i ako roditelji djeteta koriste metodu puštanja bebe da se isplače, kako bi se naučila umiriti, ne bi smjeli u potpunosti ignorirati njen plač. Naime, novija istraživanja su pokazala da djeca, kao uostalom i odrasli, kad su pod stresom, proizvode hormon kortizol. Djelovanje tog hormona je vrlo jako kod malene djece, čiji mozak je u jeku razvoja, i može nepovratno oštetiti ili čak uništiti stanice mozga. Kortizol posebno djeluje na hipokampus, odnosno dio mozga zadužen za pamćenje i učenje. Djeca koja dugo vremena imaju visoke razine kortizola pokazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj s djecom kod koje je razina kortizola normalna. Tjelesni kontakt, s druge strane, snižava razine kortizola. Važnost dodira za normalan razvoj djece je tolika da neki stručnjaci smatraju da su se dječja lica – meka, okrugla i privlačna– razvila upravo zato da izazovu dodire od onih koji ih vole. Dakle, ako želimo odgojiti zdravu i stabilnu djecu, moramo obratiti pažnju na ono što im je potrebno za optimalan razvoj, a tjelesni kontakt je jedan od bitnih faktora.

Kategorije
Tjedan psihologije

Program 6. Tjedna psihologije u KZŽ

18.2.2013. – 24.2.2013.

Izložba učeničkih radova na temu Psihologija

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić i učenici 2.a i 3.a razreda

Namjena: Učenici, roditelji, nastavnici

Prostor: Predvorje Srednje škole Krapina

18.2. 2013. (ponedjeljak)

13:30 – 14:45

PSIHOLOG U CENTRU ZA SOCIJALNU SKRB – Stručna posjeta Centru za socijalnu skrb, Krapina

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić, Tončica Božić, Tomislav Vincelj

Namjena: Učenici 3.a razreda (izborna nastava)

Prostor: Centar za socijalnu skrb, Krapina

19.2.2013. (utorak)

6. sat (11:55 -12:40)

PSIHOLOG U HZZ-u – Stručna posjeta Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Krapina

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić, Nadica Jokić

Namjena: Učenici  4.a razreda (izborna nastava)

Prostor: HZZ, Krapina

15:20 – 16:20 (3.sat)

Radionica – „Govor tijela“

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici – popodnevni turnus (prijave kod B. Čavužić)

Prostor: Učionica 9A, SŠ Krapina

20.2. 2013. (srijeda)

5. sat (11:05 -11:50)

Otvoreni sat: Izazovi nakon mature – kako upravljati karijerom?

Nositelji aktivnosti: Nadica Jokić, Matija Petanjek

Namjena: Učenici   4.a, 4.c i 4.d razreda

Prostor: Dvorana za priredbe, SŠ Krapina

6. sat (11:55 -12:40)

Otvoreni sat: Izazovi nakon mature – kako upravljati karijerom?

Nositelji aktivnosti: Nadica Jokić, Matija Petanjek

Namjena: Učenici  4.at, 4.bt, 4.ct i 4.dt  razreda

Prostor: Dvorana za priredbe, SŠ Krapina

1.sat – popodnevna smjena (13:40 -14:25)

Otvoreni sat: Izazovi nakon mature – kako upravljati karijerom?

Nositelji aktivnosti: Nadica Jokić, Matija Petanjek

Namjena: Učenici 3.e, 3.fj, 3.h i 3.i razreda

Prostor: Dvorana za priredbe SŠ Krapina

13:40 – 15:00

PSIHOLOGIJA NA DRŽAVNOJ MATURI – ProbnaDM

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici 4.a, 4.c, 4d, 4.ct i 4.dt razreda

Prostor: Nova zbornica SŠ Krapina

21.2.2013. (četvrtak)

9:00 – 10:30

Radionica „Ključ uspjeha  je u meni“

Nositelji aktivnosti: Tamara Blažinić-Papišta

Namjena: Nezaposlene osobe

Pučko otvoreno učilište Krapina

11:05 – 12:05 (5. sat i dio 6. sata)

Radionica – „Govor tijela“

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici – jutarnji turnus (prijave kod B. Čavužić)

Prostor: Prostor za pedagoške radionice, SŠ Krapina

13:00 – 13:45

Radionica „Želim biti…“

Nositelji aktivnosti: Vesna Tušek, Nadica Jokić

Namjena: Učenici OŠ

Prostor: OŠ Augusta Cesarca Krapina

22. 2. 2013. (petak)

9:20 –  10:05

Radionica „Želim biti…“

Nositelji aktivnosti: Vesna Tušek, Nadica Jokić

Namjena: Učenici OŠ

Prostor: OŠ „Ljudevit Gaj“ Krapina

10:20 – 11:05

Radionica „Želim biti…“

Nositelji aktivnosti: Vesna Tušek, Nadica Jokić

Namjena: Učenici OŠ

Prostor: OŠ „Ljudevit Gaj“ Krapina

11:45 – 12:20

Radionica „Želim biti…“

Nositelji aktivnosti: Vesna Tušek, Nadica Jokić

Namjena: Učenici OŠ

Prostor: OŠ Augusta Cesarca Krapina

12:45 –  13:40

Radionica – Asertivnost

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Nastavnici (prijave kod B. Čavužić)

Prostor: Prostor za pedagoške radionice SŠ Krapina

13:00 – 13:45

Radionica „Želim biti…“

Nositelji aktivnosti: Vesna Tušek, Nadica Jokić

Namjena: Učenici OŠ

Prostor: OŠ „Ljudevit Gaj“ Krapina

13:45 – 14:25

PSIHOLOGIJA NA DRŽAVNOJ MATURI – Povratne informacije o probnoj DM

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Učenici 4.a, 4.c, 4d, 4.ct i 4.dt razreda

Prostor: Učionica 9a SŠ Krapina

17:00 – 18:00

Radionica – Kako se nositi sa stresom

Nositelji aktivnosti: Brankica Čavužić

Namjena: Roditelji

Prostor: Dnevni boravak SŠ Krapina

17:00 – 19:00

Radionica „Psiho-fitness“

Nositelji aktivnosti: Tamara Blažinić-Papišta

Namjena: građanstvo

Prostor: Gradska knjižnica Zabok

Kategorije
Tjedan psihologije

6. Tjedan psihologije u Hrvatskoj

Tjedan psihologije u Hrvatskoj je sada već tradicionalan događaj u mjesecu veljači. Odvija se u tjednu 18. do 24. veljače 2013., s ciljem prikaza širokih i različitih mogućnosti s pomoću kojih psiholozi mogu doprinijeti poboljšanju kvalitete življenja pojedinca i zajednice, a kroz vrlo široki spektar djelatnosti koje će se tijekom tog tjedna događati diljem Hrvatske.,

Nakon pet uspješnih organiziranih Tjedana psihologije, ove godine kreće i 6. Tjedan psihologije u Hrvatskoj kojeg organizira Hrvatsko psihološko društvo kojemu se pridružuje i Hrvatska psihološka komora.

Tjedan psihologije se organizira kako bi se zajednica upoznala sa širinom posla psihologa kroz različite vidove primjene struke u zajednici te kroz rad s potpuno zdravim pojedincima i skupinama. Naravno, da se dio psihologa bavi kliničkom praksom i radi s ljudima s psihičkim poteškoćama, no nužno je i da javnost prestane gledati našu struku kao isključivo kliničku i počne ju gledati i jasnije stavljati u odnosu na druge profesije koje se bave mentalnim zdravljem.

Hrvatsko psihološko društvo sa svojim stručnim sekcijama te u suradnji s županijskim društvima diljem hrvatske organizira različita događanja u sklopu Tjedna psihologije. Društvo psihologa KZŽ također je osmislio program u 6. Tjednu psihologije.

Kategorije
Članovi pišu

Internet, pažnja i pamćenje: Kako čitamo hipertekst?

Sasvim je izvjesno da živimo u internetskom dobu. U svijetu postoji preko 2,2 mlrd. korisnika Interneta. U Hrvatskoj nas ima preko 2.5 milijuna. Internet je dostupan svuda oko nas, putem naših računala, mobitela pa čak i televizora. Bez prevelikih poteškoća možemo u trenutku pristupiti velikom fondu informacija i pregledati ih u potrazi za specifičnom informacijom zahvaljujući velikim, lako pretraživim i međusobno jako povezanim bazama podataka poput Googleovog indeksa stranica ili pak najpoznatije internetske enciklopedije – Wikipedije. U tekstovima na koje nailazimo krećući se stranicama ovih baza, ključni ili semantički srodni pojmovi često su istaknuti. Klikom na njih, možemo pristupiti nekim drugim člancima ili tekstovima koji ove istaknute pojmove dodatno pojašnjavaju. Ove poveznice na druge sadržaje nazivaju se još i hiperveze, a tekst prošaran hipervezama naziva se hipertekstom. Osim na Internetu, hipertekst se dosta često koristi i u internim edukativnim bazama podataka raznih organizacija.,

Hipertekst je isprva smatran iznimno korisnim prezentacijskim medijem koji će revolucionarizirati prikaz edukativnih, ali i raznih drugih sadržaja. Tako se smatralo da će interaktivnost čitanja koja se postiže navigacijom kroz hipertekst olakšati čitateljima da stvore bogate, visoko povezane strukture znanja (Fredin, 1997; prema DeStefano i LeFevre, 2007). U ovom optimističnom duhu započelo je ispitivanje utjecaja hipertekstualne prezentacije sadržaja na razumijevanje i pamćenje istog. Međutim, rezultati su ubrzo pokazali drugačiju sliku. Tako su, primjerice, Miall i Dobson (2001) svojim ispitanicima dali na čitanje hipertekstualiziranu verziju nekih proznih djela, pri čemu je jedna skupina napredovala kroz tekst klikom na hipervezu na kraju pročitane cjeline ili odlomka, dok je druga morala kliknuti na hipervezu u samom odlomku. Iako je u oba slučaja bio isti linearan slijed priče, ispitanici koji su klikali na hiperveze sadržane u samom tekstu, mnogo su slabije razumjeli tekst u naknadnim ispitivanjima. Zhu (1999) je otkrila da broj hiperveza u tekstu nepovoljno utječe na razumijevanje teksta i dosjećanje činjenica. Drugim riječima, što je bio veći broj hiperveza u tekstu, ispitanici su u naknadnom ispitivanju iskazali slabije dosjećanje činjenica i razumijevanje pojmova. Zanimljiva je činjenica da je ovaj učinak pronađen u situacijama gdje ispitanici nisu slijedili hiperveze, već su samo čitali hipertekst. Također, neka istraživanja pokazuju da se linearni ili običan tekst čita značajno brže od hiperteksta (DeStefano i LaFevre, 2007).

Što se to događa? Lako je shvatiti kako bi slijeđenje hiperveza i prelazak s jednog teksta na drugi moglo negativno utjecati na praćenje teksta, no što se događa s ljudima koji nisu slijedili hiperveze? Jedno od objašnjenja je da nas hipertekst po svojoj prirodi dodatno kognitivno opterećuje. Moguće je da samo prisustvo poveznica ometa tok naše pažnje pružanjem kratkog i u većini slučajeva nesvjesnog distraktorskog zadatka – kliknuti, ili ne kliknuti? Svaki puta kada se suočimo s hipervezom, prekidamo zadatak čitanja kako bismo napravili zadatak odluke o slijeđenju iste – što znači slabije kodiranje pročitanog u pamćenju jer se pažnja i kognitivni resursi dijele između zadataka.

Utješna je činjenica da nismo svi jednako zahvaćeni dodatnim kognitivnim opterećenjem uslijed čitanja hiperteksta. Ovisno o individualnim razlikama u rasponu našeg verbalnog radnog pamćenja, bolje ćemo ili lošije se snalaziti u hipertekstu. Što više toga možemo zadržati u našem radnom pamćenju kada se suočimo s gore navedenim distraktorskim zadatkom, to ćemo lakše nastaviti slijediti tekst. Dodatan individualni faktor koji utječe na sposobnost zapamćivanja i učenja iz hiperteksta je predznanje, pri čemu pojedinci s višim predznanjem podjednako dobro uče nove podatke iz istog polja neovisno o tome je li medij tekst ili hipertekst. Tako možemo zaključiti da će pojedinci na koje će prezentacija sadržaja hipertekstom najviše nepovoljno utjecati oni s slabijim radnim pamćenjem i niskim predznanjem o temi koju čitaju te bi njima bolje bilo prezentirati sadržaj u obliku običnog, linearnog teksta (DeStefano i LaFevre, 2007).

Ipak, nije sav hipertekst jednako loš. Brzina pronalaska relevantnih informacija u hipertekstu može se povećati njegovim pravilnim strukturiranjem, u čemu treba težiti manjem broju poveznica, oblikovanju poveznica na način koji će bolje ukazati na to kamo će ista odvesti te izbjegavanju nestandardnih oblika prikaza sadržaja poput semantičkih mapa i grananje odlomaka teksta kroz više hijerarhijskih razina ili odvojenih stranica. Drugim riječima, što je hipertekst sličniji običnom tekstu i što se više olakša zadatak odluke o slijeđenju poveznice na način da je iz njenog imena ili opisa jasnije na kakav sadržaj vodi, to će savladavanje istog značiti po čitatelja manji kognitivni napor, čime će se i uspješnost učenja i zapamćivanja podataka prezentiranih hipertekstom povećati.

Iako se prvotni san o revoluciji u prezentaciji edukativnih i inih sadržaja rasplinuo, boljim razumijevanjem načina na koji čitamo hipertekst, možemo kroz pametniji dizajn stranica olakšati njegovo savladavanje ili pak odlučiti da ćemo se, dok netko ne riješi ove poteškoće u dizajnu, u svom cjeloživotnom obrazovanju radije držati poznatog linearnog slijeda bez distrakcija koji nam pruža dobra stara knjiga.

Literatura:

DeStefano, D. i LaFevre, J.A. (2007). Cognitive load in hypertext reading: A review. Computers in Human Behavior, Vol. 23, str. 1616-1641.

Miall, D. S. i Dobson, T. (2001). Reading Hypertext and the Experience of Literature. Journal of Digital Information, Vol. 2, No. 1, Texas Digital Library.

Sternberg, R.J. (2005). Kognitivna psihologija. Naklada Slap. Jastrebarsko.

Zhu, E. (1999). Hypermedia Interface Design: The Effects of Number of Links and Granularity of Nodes. Journal of Educational Multimedia and Hypermedia, Vol. 8, No. 3, str. 331-58.