Kategorije
Članovi pišu

Psihosocijalni aspekti razvoda braka prema novom Obiteljskom zakonu

ili

što je novo u postupku razvoda braka?

Novi Obiteljski zakon koji je u primjeni od 2015. godine izazvao je puno diskusije, osporavanja i kritiziranja u stručnoj javnosti a i šire. Ovaj komentar je promišljanje u uočenim novinama i posljedicama koje one imaju na sudionike postupaka – bračne parove u razvodu i posljedično njihovu djecu.

Ono što novi Obiteljski zakon prvenstveno potiče i naglašava jest suradnja i dogovaranje među roditeljima prije, tijekom i nakon razvoda braka. Ukoliko je bračni par prihvatio razvod kao gotovu činjenicu, i može prevladati eventualne konflikte, preostaje im da se dogovore o budućnosti svoje djece na način koji oni sami procjenjuju najboljim – izradom plana zajedničke roditeljske skrbi, u kojem će definirati s kojim će roditeljem dijete/djeca stanovati, kako i kada će odražavati osobne odnose s drugim roditeljem i koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje. Uvažava se da roditelji najbolje poznaju svoju djecu i njihove potrebe (bolje od suda, centra ili bilo koje druge institucije), da je svaka obitelj jedinstvena, pa i u trenutku razdvajanja, te da je pravo roditelja pronaći rješenja koja su po mjeru upravo njihovog djeteta/djece. Ovisno o djetetovoj dobi, uvažit će se i njegovo mišljenje. Omogućuje se individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja.

Da bi se navedeno omogućilo, uvedene su nove procedure, i to postupak obaveznog savjetovanja prije razvoda braka/raspada vanbračne zajednice, te postupak obiteljske medijacije, u našoj županiji provodi se pri Obiteljskom centru u Krapini.,

U okviru postupka obaveznog savjetovanja, bračne drugove/roditelje savjetuje se o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka, te ih se potiče da sami naprave plan zajedničke roditeljske skrbi. Naime, činjenicom razvoda braka, ne mijenjaju se roditeljska prava niti obaveze prema djeci. Kad se par razvede, nisu više životni partneri, ali ostaju i nadalje roditelji svojoj djeci. Novi Obiteljski zakon potiče upravo to: roditeljsku suradnju na planu roditeljstva nakon razvoda/raspada zajednice života.  U planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi definirat će s kojim će od njih   djeca stanovati, kako će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, te koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje djece. Važno je napomenuti da ovaj plan nije „za vječnost“, tj. bit će ga potrebno modificirati svakih nekoliko godina, možda svake tri godine. Zašto? Jer se mijenjaju potrebe djeteta ovisno o njegovoj životnoj dobi – potrebe dvogodišnjeg djeteta drugačije su od potrebe djeteta koje pohađa školu, a potrebe srednjoškolca drugačije su od potreba djeteta osnovnoškolskog uzrasta. Partneri koji su nakon razvoda ili raspada vanbračne zajednice nastavili surađivati kao roditelji, sami će procijeniti kada je potrebno mijenjati plan zajedničke roditeljske skrbi, pa će  sačiniti novi, koji će biti usklađen  s potrebama njihovog djeteta.

Moguće je da bračni par u razvod krene bez dogovora, ali tijekom postupka pri centru ili kasnije na sudu, u svakom trenutku mogu predložiti svoj dogovor, ukoliko je do njega u međuvremenu došlo. Kao nova usluga, nudi se obiteljska medijacija – postupak kojem je cilj sporazumno rješavanje obiteljskih sporova. Dakle, ukoliko se bračni/vanbračni partneri tijekom postupka pri centru za socijalnu skrb nisu dogovorili kako će nadalje skrbiti o djeci, pruža im je još jedna mogućnost, a to je postizanje dogovora u okviru obiteljske medijacije. Ukoliko se niti u okviru ovog postupka ne postigne sporazum o djeci, razvod braka pokreće tužbom onaj partner koji se želi razvesti, i tada sud odlučuje o budućnosti djece. Vanbračni partneri pokreću u takvom slučaju tužbom postupak za donošenje odluke o djeci.  

Promjena u odnosu na Obiteljski zakon iz 2003. godine očituje se i u tome što se u razvodu braka više ne postavljaju pitanja o razlozima nastanka bračnih poteškoća. Naime, u Obiteljski zakon iz 2003. godine navodilo se da će se u okviru postupka posredovanja među bračnim drugovima prije razvoda braka, utvrđivati bračne poteškoće, te nastojati da se te poteškoće otklone. Iako je bila iznimno mala uspješnost posredovatelja (centra za socijalnu skrb) u otklanjanju poteškoća, tj. rijetko se dogodilo da bi se bračni parovi u okviru ovog postupka pomirili, bračni drugovi imali su mogućnost u okviru postupka posredovanja razgovarati i o poteškoćama u svojem partnerkom odnosu, predlagati jedno drugome promjene, a sve sa ciljem održanja bračne zajednice. Sadašnji zakon nema taj zadatak: nije posao centra kao institucije koja provodi postupak obaveznog savjetovanja baviti se razlozima za raspad bračne zajednice: prepušteno je bračnim parovima da sami, ukoliko su za to spremni ili osjećaju potrebu, potraže usluge bračnog savjetovanja kod dostupnih pružatelja takvih usluga, i to prije nego što uopće krenu u proceduru razvod braka. Dakle, pri donošenju odluke o tome hoće li se razvesti ili ne, bračni partneri potpuno su autonomni: ako su u tome suglasni, situacija je jednostavna, no ako se razilaze oko te odluke (jedan želi razvod a drugi ne želi), na njima je da odluče hoće li se samoinicijativno obratiti bračnom terapeutu. Država se kroz svoje institucije ne miješa u donošenje ovakve odluke, čime se poštuje autonomija volje pojedinca. Konkretno, prema Obiteljskom zakonu iz 2015. godine, u trenutku pokretanja procedure razvoda braka, bračnom paru ne postavlja se pitanje zbog čega se razvode (jednako kao što ih se prilikom sklapanja braka ne pita zašto ulaze u brak). U ovim odlukama osobe imaju potpunu autonomiju.

Obiteljski zakon iz 2015. godine u primjeni je tek nešto više od godinu dana, i bit će potrebno da u javnosti zaživi nova praksa, tj. da se stvori svijest o autonomiji odlučivanja o razvodu braka. Dosadašnje iskustvo pokazuje da većina parova uspijeva postići dogovor o djeci samostalno, pa s gotovim planom dođu na sud u postupak razvoda. Jedan dio parova taj dogovor uspije   postići pri centru za socijalnu skrb kroz postupak obaveznog savjetovanja, a jedan dio njih u okviru postupka medijacije. Ostaje još jedan, ipak manji, broj parova kod kojih se konflikti iz bračnog odnosa odražavaju i na roditeljski odnos, te otežavaju roditeljsku suradnju. O njihovoj djeci (s kojim će roditeljem stanovati, kako i kada će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje) odlučit će sud. Važno je naglasiti da  potrebe djeteta najbolje poznaju njegovi roditelji, i zato novi Obiteljski zakon potiče roditelje da se sami dogovore o budućnosti svoje djece. Tek kad taj dogovor izostane, nužno je postupanje države kroz nadležne institucije (centar za socijalnu skrb, sud), kako bi se odlučilo kako će roditelji i dalje, u situaciji razdvojenog života, zajedno skrbiti o djeci.

Napisala: psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ.spec.act.soc.

Kategorije
Članovi pišu

Obiteljski odnosi – sistemska perspektiva

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. U našoj zemlji česte su i trigeneracijske obitelji (roditelji, djeca te djed i/ili baka). Obitelj mogu sačinjavati i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece.

Međusobni odnosi u nekoj obitelji odlučujući su za psihičko zdravlje pojedinca jednako kao što i svaki član obitelji na svoj način djeluje na obiteljske odnose a time i na obitelj kao cjelinu. Nemoguće je biti članom neke obitelji a da pojedinac ne doprinosi (aktivno ili pasivno) kvaliteti obiteljskih odnosa. Ponašanje jednog člana obitelji pokazat će svoje djelovanje na čitavu obitelj samo uz pristanak (na svjesnoj ili podsvjesnoj razini) ostalih članova obitelji.,

Vjerujem da će se većina laika i stručnjaka lako složiti s prethodnim rečenicama. No kad se u obitelji pojavi problem, odjednom smo spremni zanemariti „djelovanje svakoga na svakoga u obitelji“ i početi se baviti onom osobom koja problem manifestira. Za ilustraciju, česti su slučajevi djece s poteškoćama u odnosu s drugima (drugom djecom, vlastitim roditeljima, učiteljima…), koja npr. pokazuju agresivno ponašanje, ili školski neuspjeh, ili započnu s prekomjernom konzumacijom alkohola…. Roditelji će se obratiti stručnjaku, s očekivanjem da on/ona „popravi“ dijete, zanemarivši vlastitu odgovornost, utjecaj ali i moć. Kao uzroke problema koje dijete pokazuje navest će utjecaj vršnjaka, televizije, škole…. Da, i ti faktori imaju svoje djelovanje, no ipak je obitelj mjesto gdje nastaju, čuvaju se ili ozdravlju simptomi. Ova rečenica nema u podlozi sadržaj „za sve su krivi roditelji“, nego „najveće izvorište odgovornosti je u obitelji tj. na odraslim članovima obitelji“. Ta odgovornost važna je radi mogućeg djelovanja u budućnosti. Drugim riječima, ako prihvatimo da je problem nastao u obitelji, otvaramo vrata različitim mogućnostima prevladavanja problema. Ovo je jednako važno za roditelje koji su dakle ključni za prevladavanje poteškoće, kao i za stručnjaka – koji neće pokušati „popraviti“ dijete s problemom, nego će zajedno s roditeljima istraživati koju svrhu taj problem (simptom obiteljskih poteškoća) ima u obitelji.

Za ilustraciju, poslužimo se primjerom. Dvanaestogodišnji Marko u školi je izrazito agresivan prema drugoj djeci, nezainteresiran za praćenje nastave, ometa nastavu. Kod kuće roditelji ne primjećuju ovakvo Markovo ponašanje, opisuju ga kao poslušnog i suradljivog. Iz sistemske perspektive, Markovo ponašanje potrebno je gledati kao simptom, koji služi tome da prema van „upali crveno svjetlo“ kako bi upozorio da u obiteljskim odnosima postoje poteškoće. Kakve mogu biti te poteškoće? Moguće je da je bračni odnos roditelja u krizi, da se učestalo svađaju, da spominju razvod braka. Moguće je da je otac puno odsutan iz obitelji iako nije stalno zaposlen, a da je majka opterećena brigom o obitelji jer ima osim Marka još dvoje male djece. Iz sistemske perspektive, kakva je uloga Markove agresivnosti? Više je mogućnosti: to može na prijer biti poziv u pomoć za čitavu obitelj; ili, ako prijeti razvod, radi sinovih poteškoća roditelji mogu odjednom prestati sa svojim sukobima, posvete se sinovim poteškoćama, i tako njegova agresivnost služi tome da se privremeno bračni sukob povuče. Dječakov agresivnost može se tada smanjiti, a roditelji ili poraditi na rješavanju bračnih poteškoća, ili ponovno nastaviti sukob, tamo gdje je privremeno zastao.

Ukoliko poteškoće ovog dječaka analiziramo na ovaj način, potpuno ćemo ih drugačije doživjeti nego kao kroz tradicionalan „dječak ima problem“ pristup. Uz naglašavanje da nije cilj ove roditelje proglasiti „krivcima“ za dječakove teškoće, nego otvaranje niz mogućnosti djelovanja u budućnosti, i to na način da odrasli, u ovom slučaju roditelji, preuzmu odgovornost za kvalitetu odnosa i procesa u obitelji. Ponekad se odrasli mogu upitati „što nam se događa“ pa i sami doći do određenih odgovora, a ponekad će im biti potrebna stručna pomoć za definiranje onih procesa u obitelji koji su rezultirali poteškoćama.

Preuzeti odgovornost u odnosu na svoje dijete koje pokazuje agresivnost znači da mu se roditelji neće obratiti strogim tonom i reći „Marko, izvoli se popraviti!“, nego će početi razmišljati koji su to procesi u obitelji proizveli Markovu patnju; vjerojatno je da će osoba izvan obitelji (npr. savjetovatelj) brže i lakše identificirati što se događa, nego članovi obitelji sami „iznutra“. Ovi bi roditelji lako mogli razmišljati na način „naš Marko je u školi agresivan, dakle očito se u školi nešto događa, jer zašto nije agresivan kod kuće?“ Zaista, zašto nije? Lako ćemo se složiti da je agresivnost posljedica frustracije, i to bilo koje vrste. Ako je dječak frustriran obiteljskim odnosima, ne bi li bilo prirodno da frustraciju iskazuje unutar obitelji? Ne bi – jer voli svoje roditelje, jer ovisi o njima u emotivnom i svakom drugom pogledu, jer su oni najvažnije osobe u njegovom životu – iskaljivati agresivnost prema njima imalo bi previsoku cijenu, i zato je školsko okruženje prikladno (jer je „pri ruci“, a napetost i frustracije moraju se negdje „ispuhati“). Naravno, svih ovih procesa dječak nije svjestan, niti on donosi svjesnu odluku da će reagirati agresivno u školi a ne kod kuće.

Radeći s obitelji koja ima problem sličan naprijed opisanom, savjetovatelj će nakon što prepozna poteškoće u obiteljskim odnosima koje rezultiraju patnjom nekog od članova, nastojati predložiti promjene koje mogu učiniti odrasli članovi a da bi se obiteljski odnosi počeli ozdravljivati. U podcrtanom dijelu prethodne rečenice sadržana su istovremeno iskušenja pred koja su ovime stavljeni roditelji, ali i moć djelovanja. Jer, napraviti bilo kakvu promjenu u svojim već naučenim postupanjima i odnosima u obitelji nije lako. S druge strane, svaka i najmanja promjena u odnosima u obitelji koju učini jedan član obitelji, rezultirat će promjenama u cijelom obiteljskom sistemu, pa i umanjiti simptome patnje kod onog člana koji simptome manifestira.

Napisala:

Psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ. spec.

Kategorije
Članovi pišu

Značaj tjelesnog kontakta za djecu

Do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, psihologija je bila bihevioristički i strogo znanstveno orijentirana disciplina. Prevladavalo je mišljenje kako se, kao znanost koja teži što egzaktnijim, mjerljivim principima, treba usmjeriti samo na pojave koje je bilo moguće objektivno proučavati. Smatralo se da ljudska motivacija proizlazi iz osnovnih nagona kao što su glad, žeđ, izbjegavanje boli i pronalaženje ugode. Kao takva, psihologija se nije previše zanimala za „eterične“, neznanstvene pojmove poput ljubavi, bliskosti, privrženosti,  a motivi kao ljubav i nježnost smatrani su sporednima i manje bitnima u objašnjavanju ljudskog ponašanja.

Kao jedna od prekretnica u takvom načinu razmišljanja bilo je i istraživanje Harryja Harlowa, 50-ih godina prošlog stoljeća. On je svoje eksperimente provodio na primatima, točnije mladuncima makaki majmuna, koji su ljudima slični u mnogim aspektima: po pitanju privrženosti, reagiranja na nježnost, ali i doživljavanju i izražavanju straha i frustracija. Primijetio je da su se mladunci majmuna, koji su odrasli u laboratoriju bez kontakata s majkom, skloni vezati uz nežive predmete poput pokrivača kojim su bili prekriveni podovi kaveza. Zaključio je da je ta povezanost slična onoj koju djeca uspostavljaju s određenim jastukom, pokrivačem ili plišanom igračkom. Također, došao je do zapanjujućeg zaključka da su mladunci majmuna, držani u kavezima bez prostirki, imali malo vjerojatnosti za preživljavanje dulje od 5 dana.

Dotadašnji stav stručnjaka je bio da su bebe, kako majmunske tako i ljudske, privržene svojim majkama prvenstveno zbog njihovih sposobnosti da zadovolje njihove osnovne potrebe kao što je glad. Harlowljevo otkriće je probudilo sumnju da je i potreba za ljubavlju bitna, kao i potreba za hranom i vodom. U svom slavnom istraživanju koristio je dvije „zamjenske majke“ za mladunčad majmuna, napravljene od žice.  Jedna je bila presvučena mekom tkaninom, a druga je bila izrađena samo od žičane mreže.

Polovica mladunčadi je dobivala mlijeko iz bočice stavljene na presvučenu majku, a polovica iz bočice postavljene na žičanu majku. Ipak, u trenucima stresa , kao i u vrijeme opuštanja, majmunčići su mnogo radije bili u kontaktu s mekanom, platnenom majkom, čak i ako su mlijeko inače dobivali od žičane majke. Za mladunčad je očito od mogućnosti dojenja važniji čimbenik bio tjelesni kontakt i ugodnost dodira tkanine ili „majčinska ljubav“.

Harlow je zaključio da je majmunčićima za zdravo i sretno odrastanje dovoljna i vrlo jednostavna majčinska figura kao što je žičana lutka. Ipak, ovaj zaključak se pokazao ishitrenim i pogrešnim kada su majmunčići odrasli. U usporedbi s majmunčićima odraslim u normalnim uvjetima, majmuni iz eksperimenta su u svom ponašanju pokazivali dvije krajnosti: od tijesne povezanosti do vrlo agresivnog i destruktivnog ponašanja. Također, malo ih je u odrasloj dobi bilo sposobno za parenje, a majmunice koje su imale potomstvo nisu se na primjeren način brinule za njega.

Jasne su usporedbe koje se mogu primijeniti na ljude, a koje je u svom istraživanju potvrdio mađarski psihijatar Rene Spitz. On je usporedio djecu odgojenu u čistom i urednom, ali strogom domu za nahočad i djecu iz zatvorskih jaslica, mjesta svakako neprimjerenog za život dojenčadi, ali s puno tjelesnog kontakta s majkama.  U dvije godine više od trećine djece iz doma za nahočad je umrlo, dok su i nakon pet godina sva djeca u zatvorskim jaslicama bila živa. Razliku je činilo to što je majkama u jaslicama bilo dopušteno brinuti se o djeci, dok su djeca u domu odrasla okruženi medicinskim sestrama koje im nisu poklanjale nježnost i ljubav.

Zaključak ovih istraživanja danas je svima jasan – bebama i maloj djeci je potrebna tjelesna i emocionalna povezanost za normalno odrastanje.  Ipak, stavovi o odgoju u prošlosti su bili drugačiji, što je starijim čitateljima vjerojatno poznato i iz njihovog djetinjstva; nježnost u odgoju se često zamjenjivala strogošću, disciplinom i općenito stavom da je „batina je izašla iz raja“. Opisani rezultati istraživanja su suprotstavljali tadašnjem viđenju pravilnog odgoja djece, ali s vremenom su postali općeprihvaćeni. Zato u novije vrijeme nisu rijetki savjeti liječnika koji mladim majkama često savjetuju da svoju tek rođenu djecu drže na goloj koži.  Taj i slični savjeti, kao što je isticanje važnosti dojenja na uspostavljanje kontakta između majke i djeteta, proizlaze iz saznanja o razornim učincima izostanka takvog kontakta.

Nadalje, čak i ako roditelji djeteta koriste metodu puštanja bebe da se isplače, kako bi se naučila umiriti, ne bi smjeli u potpunosti ignorirati njen plač. Naime, novija istraživanja su pokazala da djeca, kao uostalom i odrasli, kad su pod stresom, proizvode hormon kortizol. Djelovanje tog hormona je vrlo jako kod malene djece, čiji mozak je u jeku razvoja, i može nepovratno oštetiti ili čak uništiti stanice mozga. Kortizol posebno djeluje na hipokampus, odnosno dio mozga zadužen za pamćenje i učenje. Djeca koja dugo vremena imaju visoke razine kortizola pokazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj s djecom kod koje je razina kortizola normalna. Tjelesni kontakt, s druge strane, snižava razine kortizola. Važnost dodira za normalan razvoj djece je tolika da neki stručnjaci smatraju da su se dječja lica – meka, okrugla i privlačna– razvila upravo zato da izazovu dodire od onih koji ih vole. Dakle, ako želimo odgojiti zdravu i stabilnu djecu, moramo obratiti pažnju na ono što im je potrebno za optimalan razvoj, a tjelesni kontakt je jedan od bitnih faktora.

Kategorije
Članovi pišu

Kako razgovarati s djecom

Način na koji razgovaramo s djecom znatno utječe na djetetovu sliku o sebi. Najnovija istraživanja pokazuju da djeca tjedno s roditeljima razgovaraju ukupno 30 do 40 minuta. Velik dio razgovora s djetetom roditelj potroši na kritiziranje djeteta  i njegova ponašanja. Većina djece s kojima svakodnevno radim žale mi se kako ne mogu razgovarati sa svojim roditeljima. Vjeruju kako od razgovora nema koristi jer ih roditelji ionako neće razumjeti.,

Kada ih pitam o čemu razgovaraju sa svojim roditeljima, kažu mi kako se razgovori uglavnom vrte oko škole, kućanskih obveza i izlazaka. Žale se kako roditelji nemaju pojma kako se oni osjećaju, što im zaista treba, što im smeta u međusobnom odnosu, što misle o različitim stvarima…

Razmislite o tome kako vi razgovarate sa svojim djetetom. Da li i vi uglavnom vodite bitke oko škole, izlazaka i kućanskih obveza? Da li se u vašoj obitelji „ozbiljni“ razgovori vode samo kad se nešto dogodi ili običavate iz čista mira pitati dijete kako je, kako se osjeća, što mu se vrti po glavi, koliko je zadovoljno sobom, vama, prijateljima, školom? Da li ste spremni slušati svoje dijete kada izrazi potrebu za razgovorom s vama? Koliko puta ste rekli svome djetetu „Samo pričaj, slušam te“, a istovremeno ste prali posuđe ili čitali novine? Slušati uopće nije lako. Sigurno ste se našli u situaciji kada ste željeli nešto ispričati svom partneru, a on vas „sluša“ i istovremeno gleda TV. Kako ste se tada osjećali? Da bi vaše dijete naučilo voljeti i cijeniti sebe kao osobu, neophodno je da nađete vremena slušati ga na način da osjeti da vas zaista zanima ono što govori. Na taj način pokazujete djetetu da vam je važno i dijete uči voljeti i cijeniti sebe. Stoga, kada vam sljedeći put dijete želi nešto ispričati, a vi upravo imate nekog neodgodivog posla, recite djetetu da ste zauzeti i da ćete ga moći saslušati kad obavite taj posao. A tada mu zaista posvetite punu pažnju, ne dopuštajući da vas bilo što u tome omete. 

Kada slušamo drugu osobu, vrlo je teško oduprijeti se porivu da dajemo savjete ili nudimo rješenje problema. No dijete često ne želi vaš savjet ni vaše rješenje svog problema. Želi s vama podijeliti svoje misli i doživljaje. Ako ga pritom ne slušate, već mu nudite rješenja i savjete, nećete otkriti što vam želi reći. Nakon nekog vremena više vam se neće ni povjeravati. To je i sasvim razumljivo – želite li vi pričati s nekim tko vas ne sluša? Stoga slušajte svoju djecu strpljivo i sa zanimanjem. Dajte im priliku da se izraze riječima jer kroz priču s vama koji ih zaista slušate djeca će sama doći do rješenja.     

Roditelji često ne slušaju djecu. Često upućuju djeci kritike koje su pogubne za djetetovo samopouzdanje. Posebno u situacijama kada su ljuti i nešto ih smeta, djeci se obraćaju osuđujućim ti-porukama – TI si lijena. Šta TI misliš da sam se ja jučer rodila? TI nikada ne pospremiš svoju sobu! Učiniš li (TI) išta kako treba? Takvim načinom komuniciranja izazivamo kod djece osjećaj nevažnosti, krivnje i odbačenosti. Vrlo je važno koristiti se aktivnim ja – porukama, kojima izražavamo vlastite osjećaje i potrebe, ne osuđujući i ne ponižavajući drugu osobu. To su rečenice u kojima djetetu dajem do znanja što ja osjećam, želim, volim, trebam… Uzmimo primjer da nas dijete prekida u razgovoru. Možemo reagirati ti-porukom, govoreći djetetu „Koliko ti puta moram reći da me ne prekidaš dok razgovaram s nekim?!“ Poruka koju dijete zapravo čuje je „Glup si – toliko puta ti ponavljam jedno te isto.“ Aktivnom ja porukom djetetu možemo reći „Sada želim razgovarati s prijateljicom. Kad završim, voljela bih čuti tebe.“ Na ovaj način jasno smo djetetu dali do znanja što želimo i ponudili smo rješenje koje će ono vjerojatno prihvatiti, a nismo ga uvrijedili. Djetetu možemo reći „Zar ti nikad ne možeš počistiti iza sebe nakon ručka“, a možemo reći i „Vidim da si ostavio nered na stolu. Želim da to pospremiš.“ U prvom primjeru dijete može čuti kako ništa ne radi dobro. U drugom primjeru jasno mu dajemo do znanja što smo primijetili i što želimo, bez pogubnih kritika.

Slušajte svoju djecu, dajte im priliku da izraze svoje misli bez da im pritom namećete svoja rješenja. Izbjegavajte kritike jer su pogubne za dječje samopouzdanje. Obraćajte se svojoj djeci ja-porukama kojima im dajete do znanja da ih cijenite i poštujete. Tako ih učite da oni cijene i poštuju sebe, a i druge oko sebe.

Kategorije
Članovi pišu

Djeca i razvod braka

U Republici Hrvatskoj 2006. godine sklopljena su 22092 braka, a razvedeno ih je 4651, ili približno svaki četvrti brak. Kada pogledamo podatke iz 1980. godine, tada je razveden svaki šesti brak, ili još dalje, 1950, razveden je svaki 12 brak. Dakle, u pedesetak godina 3 puta se povećala stopa razvedenih brakova. U Krapinsko- zagorskoj županiji situacija je nešto povoljnija: 2006. godine razveden je svaki sedmi brak.

Osim što ima stresne i traumatske posljedice za bračne partnere, još su ozbiljnije posljedice razvoda braka za djecu. No vrlo je važno naglasiti da intenzitet i dalekosežnost tih posljedica u najvećoj mjeri ovisi o načinu kako su se partneri razveli: moguće je da se razvedu civilizirano, a moguće je da je razvod braka tek početak višegodišnjeg «rata» u kojem se ne biraju sredstva. Naime, vrlo se rijetko dogodi da je kod oba bračna druga istovremeno sazrela odluka da se brak razvede, najčešće jedan donese takvu odluku, a drugi se onda s time treba pomiriti. Npr. onaj partner koji već ima novu vezu, okrenut je budućnosti, i za njega je brak već prošlost, no onome tko je ostavljen, tek predstoji emocionalno proživljavanje gubitka, navikavanje na nove životne okolnosti i sl. U mnogim razvodima upravo u tom trenutku nastaje problem, jer »ostavljeni» bračni drug iz svoje povrijeđenosti i osjećaja napuštenosti može početi na najrazličitije načine usporavati ili otežavati razvod, osvećivati se na način da otežava komunikaciju i druženje partnera s djecom i slično. Ovakvo je ponašanje pokazatelj da osoba ne razlikuje partnersku od roditeljske uloge, da će majka npr. reći «tvoj nas je otac ostavio», iako on u stvari nije napustio dijete ili djecu, nego ženu. Ili će otac reći djetetu «tvoja nas majka više ne voli», iako u stvari žena više ne voli muža, što naravno nije ni od kakvog utjecaja na ljubav koju osjeća prema djetetu. Pošteno bi bilo reći «tvoj otac i ja više se ne volimo, ali ćemo tebe i dalje voljeti jednako kao do sada».

Razvod braka stvara negativnu sliku o sebi kod djeteta, dijete se osjeća krivim, osjeća tugu. Djeca mogu plakati, postati tiha i odsutna, postati zabrinuta da će izgubiti i tog roditelja s kojim žive. Brinut će i za onog roditelja s kojim ne žive, je li sam ili usamljen, pa će i zbog njega biti tužna i zabrinuta. Neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, ili sisati palac, ili tepati, tj. početi se regresivno ponašati, a neka mogu početi pokazivati bijes i prkos. Mogu se početi povlačiti iz društva vršnjaka, ili pokazivati probleme u vrtiću ili izvršavanju školskih obaveza. Dijete u svojoj ljutnji može reći «Ne želim živjeti ni s jednim od vas!», ili «Zašto ste me uopće imali?». Prilagođavanje na razvod braka roditelja dug je i bolan proces i može trajati više godina. Učestalost i intenzitet ovih poteškoća ovisi o tome kako su se roditelji razveli i koliko je roditelj s kojim dijete živi, omogućio djetetu da dio njegovog života bude i onaj drugi roditelj.

Ako razvod izgleda kao ratni sukob, partneri ne biraju sredstva u obračunu, pa im djeca služe kao sredstvo obračuna i ucjene. Ne dozvoljavaju djetetu komunikaciju s drugim roditeljem, iznose brojne nepovoljne podatke i na taj način ruše pozitivnu sliku o njemu. Roditeljska manipulacija može biti tih razmjera da dijete razvija brojne psihosomatske reakcije u blizini drugog roditelja. Dijete vrlo brzo nauči što želi čuti jedan roditelj a što drugi, a što pred kojim roditeljem treba ispričati a što prešutjeti, što će kojeg roditelja povrijediti. Tako je jedna majka zaključila da njena dvanaestogodišnja kći laže, da joj se ne može vjerovati, «jer jedno govori njoj, a drugo svojem ocu». Majka nije razumjela da djevojčica ima potrebu ugoditi i svojem ocu i njoj, i da ni jednoga od njih ne želi povrijediti.

Slikovita ilustracija kako se osjeća dijete u razvodu braka čiji roditelji su u višegodišnjem sukobu, jest crtež osmogodišnje djevojčice, koja je crtajući svoju obitelj, nacrtala nogometno igralište sa dva gola, ispred svakog gola po jedan igrač, a u sredini lopta. Objasnila je da lopta predstavlja nju, a igrači njene roditelje. Može li djetetova slika o sebi biti tužnija?

Nakon razvoda braka u našoj zemlji djeca najčešće žive s majkom, i to u 80% slučajeva. Laici ponekad misle da je to čak zakonska odredba. Ovdje je važno naglasiti da su pred zakonom oba roditelja izjednačena, a da je važno procijeniti s kojim će roditeljem djetetu biti bolje: koji će stvoriti optimalne emocionalne, a ne materijalne uvjete za život, koji će poticati, a ne sprečavati susrete s drugim roditeljem. Dakle nema pravila, svako je dijete jedinstveno i svaki je razvod braka jedinstven. Današnji očevi sve više sudjeluju u svakodnevnoj skrbi o djeci, pa to treba uzeti u obzir i kad se razvodi brak. Ima očeva koji nakon razvoda napuste i djecu i ponašaju se kao da ih nikad nisu ni imali, ali isto tako ima i majki koje naprave to isto.  Ako žele biti iskreni, roditelji bolje od suda ili bilo koje druge institucije znaju tko je za vrijeme zajedničkog života više brinuo o djetetu. A to onda znači da se mogu dogovoriti o tome s kim će djeca živjeti, kako i koliko često će viđati drugog roditelja. Razumljivo je da svaki normalan roditelj voli svoje dijete, i želi da dijete živi s njim. Ali u razvodu braka roditelj najprije mora misliti  o potrebama i željama svojeg djeteta, a tek onda o svojim željama. Važno je ne zaboraviti da razvodom braka onaj drugi roditelj ne postaje djetetov neprijatelj: nikome nije toliko stalo do djeteta kao ocu i majci, pa na to treba misliti svaka osoba koja se razvodi, koliko god se ljutila na svojeg partnera. Isto tako, dijete treba i oca i majku, a ima i potrebu o svojim roditeljima dobro misliti, jer su mu oni u godinama odrastanja najbliže osobe i izvor sigurnosti.

Neki bračni parovi uspiju nakon razvoda ostati u prijateljskom odnosu, ne smeta ih što je onaj drugi u novoj vezi ili braku. U takvim slučajevima djeci život može postati i bogatiji: mogu npr. dva puta ići na more, ili na skijanje ili dva puta slaviti svoj rođendan. Takvi se roditelji lako dogovore da na majčin rođendan dijete bude s njom, a na očev s njim, da dijete Božić provede s jednim, a Novu godinu s drugim roditeljem, da pola ljeta provede s ocem a pola s majkom i slično.

Ako pak partneri nakon razvoda više uopće ne razgovaraju, svoje će dijete pretvoriti u poštara koji će prenositi poruke. Ima li opravdanja da dijete na ovaj način bude opterećeno? Sprečavanje djeteta u komunikaciji s drugim roditeljem najozbiljnije je kršenje djetetovih prava.

Važno je naglasiti da svatko ima pravo, koje mu nitko ne može osporiti, da s nekim više ne želi živjeti, da se želi razvesti, i to je odluka koji svaki muškarac ili žena donosi samostalno. No ako imaju djecu, uvijek će toj djeci biti roditelji, i kao roditelji se u stvari ne mogu razvesti. Bit će prvih pričesti, svetih potvrda, matura, promocija, vjenčanja – kada je normalno da su prisutni i otac i majka, pa makar su razvedeni.

Kategorije
Članovi pišu

Emocionalna zrelost djeteta pred upis u 1. razred

Mnogi roditelji đaka prvaka željno ali i sa strepnjom iščekuju prvi nastavni dan nove školske godine. Naravno da su, posebno u prvim danima djetetova školovanja roditeljska briga, strpljivost, razumijevanje, dosljednost, upornost, poticanje, ohrabrivanje, od presudnog značaja za daljnje napredovanje djeteta, njegov uspjeh, razvoj njegove motivacije ali  i samopouzdanja te pozitivne slike o sebi. ,

No, roditelji moraju sudjelovati u odgoju i obrazovanju svog djeteta – njegovu razvoju i sazrijevanju tijekom čitavog perioda školovanja i odrastanja. Mnogi to vrlo brzo zaborave pa svu brigu olako prebacuju na školu i učitelje, očekujući uspjeh i napredak djeteta bez njihova sudjelovanja.

Početkom svog školovanja dijete počinje preuzimati svoje prve veće dužnosti i obaveze. Tako školovanje od djeteta zahtijeva  znatne tjelesne i intelektualne napore. Osnovna obveza djeteta u školi je učenje, a za tu funkciju potrebni su i neki preduvjeti – elementarna informiranost o predmetima i pojavama u svojoj okolini, mogućnost komunikacije djeteta sa svojom okolinom – učiteljima ali i drugom djecom, te motiviranost  da razumije, pamti, zapaža, psihomotorno se izražava.

Stoga, roditelji trebaju poraditi  na razvoju sljedećih sposobnosti svog djeteta:

– razvijenosti fine motorike ruku i dobre koordinacije oko-ruka (npr. kroz bojanje, precrtavanje  različitih crta i likova,uz sačuvanu formu i proporcije)

– sposobnosti zapažanja i razlikovanja ( vizualno zapažanje – pronalaženje skrivenih likova, slagalice, prostorni odnosi, širenje opsega pažnje

– sposobnosti koncentracije i memorije kroz npr. ponavljanje nizova, pjesmica, igranje  igara tipa memori i sl.), te

razvoju socio-emocionalnoj zrelosti  i stabilnosti  djeteta (komunikativnost, strpljivost, odgovornost, tolerancija – u skladu s dobi)

Mnogi autori socio-emocionalnu zrelost i stabilnost djeteta  svrstavaju u kategoriju najvažnijeg  aspekta zrelosti za upis u 1. razred  Pokazuje li vaše dijete želju za druženjem s vršnjacima, želi li se zajedno s njima igrati, emocionalno se zrelije prilagođava u novim i nepoznatim situacijama možete biti sigurni da je već zakoračio u  fazu razvoja tako potrebnu za daljnji razvoj i napredovanje bez nekih većih emocionalnih ali ne rijetko i psiho-somatskih problema.Za djecu koja se u toj dobi još uvijek nalaze u tzv. egocentričnoj fazi  (oni u svemu prvi, jedini i najvažniji), bez obzira na njihov dobar intelektualni status ne očekuje se daljnje napredovanje bez problema i poteškoća.

Zašto je toliko važna ta socio-emocionalna zrelost kod upisa u 1. razred ?

Važna je jer se upisom emocionalno stanje djeteta koje još nije zadovoljavajuće može samo pogoršati. Ne rijetko se događaju, početkom školovanja,  pa i kod djece koja su „na oko“ emocionalno stabilna ili su tek blaže emocionalno sputana u svom razvoju, kao i kod drugih odvajanja od djetetu bliskih, njemu značajnih osoba (npr. rastava braka roditelja, teži poremećaji odnosa u obitelji, rođenje brata ili sestrice), pojave tzv. poremećaja prilagodbe kao npr. smetnje sna, prkos, inat, motorički nemir, odbijanje ili prekomjerno konzumiranje hrane, sisanje prstiju, griženje noktiju, mucanje, zastoji u govoru, kašljucanje, tikovi.

Ako su od prije prisutni neki od navedenih simptoma oni se mogu pojačati ali i kombinirati sa novim simptomima pa se tako mogu javiti novi i teži poremećaji tipa noćno mokrenje, noćni strahovi, psihogena povraćanja i sl. Ti poremećaji uglavnom se javljaju kod emocionalno jače osjetljive djece ili pak kod djece usporenog socio-emocionalnog razvoja, odnosno mogu biti rezultat nedovoljne ili neadekvatne pripremljenosti djeteta za novonastale situacije. Uzroci ovakvih smetnji i poteškoća mogu dijelom biti i  nasljedno – konstitucionalni, ali svoj izvor mogu imati i u lošim iskustvima djeteta vezanim uz prošla, neugodna iskustva, najčešće odvajanja od njemu značajnih osoba u ranijem djetinjstvu (npr. zbog hospitalizacija).

Svi nabrojeni poremećaji u svojoj osnovi imaju simboličko značenje – znak su emocionalne napetosti, nesigurnosti, pomanjkanja samopouzdanja. Dijete na taj način izražava svoj strah da je manje vrijedno, da će biti napušteno, ostavljeno, odbačeno, teško mu je jer nije sigurno hoće li moći izvršavati postavljene obveze, zadovoljiti očekivanja – i roditelja ali i  učitelja.

Stoga i u njihovu liječenju treba poraditi upravo na ta dva aspekta. Kako bi se izbjegle nabrojene poteškoće ponajviše pomažu – pravilan odgoj djeteta, adekvatno bavljenje njime/kontinuitet odgoja, strpljenje, dosljednost, primjerenost, emocionalna toplina/. Dijete treba što više poticati, ohrabrivati, pripremati na promjene i to kroz što više razgovora i obrazloženja. Bude li neadekvatnih i nepoželjnih reakcija djetetu treba dati do znanja da nam se ne sviđa to što je učinio, i da to on može i bolje učiniti – te mu reći da se pokuša potruditi učiniti kako treba ili kako je ispravno, a da ga vi volite usprkos svega.

Kako bi se smanjila anksioznost i nesigurnost u djece treba im dati mogućnost iskazivanja što ih muči, čega se plaše. Važno je razumijevanje i interes roditelja za probleme njihova djeteta. Ne zaboravite – roditelji moraju uvijek biti podrška i oslonac svom djetetu, ali ga ne smiju ni previše zaštićivati i opravdavati. Kada se pojave određeni problemi i poremećaji, ako su blažeg intenziteta, psiholozi savjetuju-  treba ih prihvatiti kao razvojne poteškoće – dakle ne pridavati im suviše značenja već je i nadalje najvažnije poticanje, ohrabrivanje, pohvala za napredak, ali i pokušaje. Uvidi  li dijete da se roditelji puno brinu zbog njegova ponašanja te ga na silu žele mijenjati kod djeteta se najčešće takovo ponašanje samo učvršćuje, zbog pojačane napetosti ili pak povlastica koje takvim ponašanjem ono postiže. Kod neke djece zbog takvih poteškoća može se javiti i jak osjećaj krivnje što dodatno komplicira stanje. Simptomi se pojačavaju, dijete se osjeća manje vrijedno, ne voljeno, odbačeno, a to opet ima za posljedicu zatvaranje djeteta u sebe, bezvoljnost, apatičnost. Problemi se umnožavaju i pojačavaju. Kod takvih težih poremećaja svakako treba potražiti pomoć stručnjaka – kliničkog psihologa – psihoterapeuta.

Stoga, kako bi izbjegli nepotrebne poteškoće i probleme – postavljajte djetetu primjerene zadatke, imajte realna očekivanja od njega, bezmjerno ga potičite, hrabrite, pomažite mu. Pokazujte mu interes i razumijevanje za njegove probleme. Razgovarajte što više ali i družite se sa svojim djetetom što više, jer ionako će vam prebrzo odrasti i podosta se udaljiti od vas. Dokazujte mu da ga volite, iako ne volite baš sve njegove postupke. Podučite ga kako može drugačije i bolje.

Pokušajte i sami ponekad drugačije, možda možete i bolje, ali svakako budite uvijek uz svoje dijete i djelujte!                                                   

Kategorije
Članovi pišu

Škola za mene

Svake godine nekoliko tisuća učenika završava osnovnu školu i pred njima je važna odluka – što nakon osnovne škole? Koju školu upisati, za koje zanimanje se školovati, čime se želim baviti, što želim raditi? Neki učenici odmah znaju što žele, no velika je većina i onih neodlučnih koji nisu sigurni kamo dalje. Za i jedne i druge odabir srednje škole je veliki zadatak, a odluku nije nimalo lako i jednostavno donijeti.

Pri donošenju takve odluke uvelike mogu pomoći informacije o samoj školi koju učenik planira upisati i obrazovnom programu. Vrlo važno je da se učenik pravodobno informira, a informacije može steći iz raznih izvora. To su roditelji, učitelji, stručni suradnici u školi (pedagog, psiholog, i dr.). Danas gotovo svaka škola organizira ‘Otvorene dane škole’ gdje se učenici zainteresirani za tu školu mogu pobliže upoznati sa obrazovnim programima te škole, razgledati školu, porazgovarati sa profesorima i dobiti informacije iz prve ruke od učenika koju tu školu pohađaju (koliko je škola zahtjevna, kakvi su profesori, koje su slobodne aktivnosti, i ostale sitne, ali bitne informacije).

Nadalje korisno se upoznati sa samim radnim mjestom koje možete obavljati nakon završene te škole. Npr. ako netko želi biti automehaničar vrlo je korisno da posjeti automehaničarsku radionicu da vidi čime se sve automehaničar bavi, kakvo je to radno mjesto, kakvi su uvjeti radnog mjesta, da porazgovara sa majstorom automehaničarem o samom poslu i kakvim se problemima sve suočava. Još jedan koristan izvor informacija je i Zavod za zapošljavanje gdje učenik može dobiti informacije o samom zanimanju, mogućnostima zapošljavanja u zanimanju, te stručnu pomoć savjetnika za profesionalno usmjeravanje.

Jedan od faktora koji utječu na upis u srednju školu su svakako i ocjene. Za svaki obrazovni program u srednjoj školi postoji skupina predmeta koji se boduju za upis u taj program, a gleda se i opći uspjeh. Predmeti koji se boduju za upis ovisi od škole do škole i od obrazovnog programa. Tako npr. za upis u opću gimnaziju gledaju se predmeti hrvatski jezik, matematika, strani jezik, povijest, zemljopis; u nekim gimnazijama se umjesto zemljopisa gledaju ocjene iz biologije. Informacije o predmetima koji se boduju za upis u određenu srednju školu možete dobiti u srednjoj školi ili pak vidjeti iz prošlogodišnjeg natječaja (možete ga potražiti u knjižnicama, ili na Zavodu za zapošljvanje), a svake godine krajem svibnja ili početkom lipnja izlazi natječaj koji vrijedi za tu školsku godinu gdje su navedene te informacije. U umjetničkim školama osim bodova koji se dobivaju na temelju ocjena, provjeravaju se i sposobnosti (likovne, plesne, glazbene i sl.), što isto utječe na upis. U svakom slučaju dobro se unaprijed informirati koji su predmeti važni za upis kako bi eventualno mogli poboljšati svoje ocjene iz tih predmeta i na taj način imali veću šansu za upis u željenu srednju školu.

Ono možda što je najvažnije je pri odabiru i upisu u srednju školu je zapravo upoznati samog sebe. Netko više voli rad u prirodi, netko voli izrađivati stvari, neki su povučeniji i više voli raditi sami, dok drugi više vole biti i raditi s ljudima. Netko voli dinamične i brze poslove, nekog privlače poslovi gdje treba biti temeljit i detaljan. Svi smo različiti, i stoga je vrlo važno znati kakve su nam sklonosti, što nas zanima, kakve su naše osobine, koja znanja i vještine imamo, te kakvo je naše zdrastveno stanje jer možda postoje neke zapreke za obavljanje određenih poslova (npr. osoba koja je alergična na brašno sigurno neće moći raditi kao pekar jer bi to škodilo njenom zdravlju). 

Na kraju, važne su i vaše želje. Što želite? Ići u školu koja vas ne zanima je propao posao. Jer upravo je interes ono što će vam dati motivaciju da školu i završite.

Stoga, razgovarajte sa svojim roditeljima, učiteljima, stručnim suradnicima, posjetite škole koje želite upisati, prikupite informacije iz svih mogućih izvora kako bi lakše donijeli odluku… i želimo vam puno uspjeha u nastavku školovanja!

Autori teksta: Tamara Blažinić-Papišta, psihologinja i Nadica Jokić, psihologinja

Kategorije
Članovi pišu

Nasilje među djecom i mladima

U posljednje vrijeme,  nažalost, svjedoci smo porasta fizičkog, verbalnog, socijalnog i psihološkog nasilja među djecom i mladima. Zašto je vršnjačko nasilje u takvom porastu i  kako ga zaustaviti?  Što kao roditelji možemo učiniti da nam dijete ne postane nasilnik, što učiniti ako primijetimo da je žrtva nasilja?,

Roditeljstvo je umijeće, a zahtjevi u odgoju svakim danom sve su veći. U obitelji kao primarnoj ljudskoj  zajednici u kojoj se formiraju osnove fizičkog, intelektualnog, emocionalnog i moralnog razvoja djeteta, uslijed tempa života sve je manje zajedničkog provođenja vremena, emocionalne povezanosti i kvalitetne komunikacije. Roditelji su prezauzeti  poslovima i vrlo često odsutni od kuće. Djeca sve češće ostaju sama i prepuštena sama sebi. Sve više su izložena nasilju u  javnim medijima, čije vijesti u posljednje vrijeme nasilnicima daju neprimjerenu važnost i prezentiraju nasilništvo kao model ponašanja  kojim se postaje netko i izlazi iz anonimnosti. Sve češće djeca nemaju s kime ostvarivati osobne kontakte – okreću se kontaktima mobitelom i računalom,  itekako podložnom za daljnje širenje nasilničkog ponašanja putem agresivnim sadržaja i različitih oblika manipulacije djecom.

Djeca – nasilnici i sami su vrlo često žrtve nasilničkog ponašanja roditelja ili ukućana ili svjedoci nasilničkog ponašanja odraslih u obitelji međusobno. Nedostatak roditeljske pažnje, emocionalne topline i kvalitetne komunikacije, nedostatan nadzor nad dječjim ponašanjem, ali i pretjerano zaštitnički odnos roditelja također pogoduju nasilničkom ponašanju. Nasilnici su  češće djeca s viškom energije, poteškoćama pažnje i koncentracije, impulzivna djeca niskog stupnja tolerancije na frustraciju. Takva  djeca  teško ostvaruju bliskost s drugom djecom, nisu adekvatno prihvaćena od vršnjaka i kod njih najčešće   ne postoje izgrađene vrijednosti poštivanja  autoriteta.

Stoga, djetetu treba pružati ljubav i pažnju. Bez obzira na obaveze, treba nastojati sudjelovati u njegovom životu – pratiti ga, primjećivati promjene, reagirati na njih, razgovarati, objasniti pozitivne i negativne strane života i odnosa među ljudima. Vlastitim ponašanjem djetetu  dajemo model ponašanja  koji će usvojiti, a kasnije i samo najčešće koristiti. Stoga se nemojmo ponašati nasilnički – ponašajmo se na socijalno poželjan način. U pravilima i disciplini koju zahtijevamo od djeteta treba biti dosljedan, da se dijete zna orijentirati što je dobro, a što ne  i koje će ponašanje biti nagrađeno odnosno kažnjeno.

Nemojmo tući djecu – time ih učimo da se konflikti rješavaju nasilnim putem. Vrlo je vjerojatno da će i sama svoje konflikte s vršnjacima  rješavati na taj način! Postoji niz pravila, pa  i kazni koji ne zahtijevaju primjenu fizičke sile. Nagrađujmo dobra i pozitivna ponašanja –  dijete će se zbog  pozitivnih posljedica svojeg ponašanja češće tako i ponašati. Zaštitimo djecu od fizičkog nasilja u obitelji, kao i nazočnosti nasilju u bližoj i daljnjoj sredini. Kontrolirajmo količinu nasilja kojoj je dijete izloženo na TV programu, tisku, u glazbi koju slušaju, u svijetu video igara koje igraju. Iako su djeca danas u  informatičkom smislu naprednija od nas roditelja, roditelj i dalje ostaje roditelj – stoga  provjerimo  povremeno s kim dijete kontaktira i kakve sadržaje razmjenjuje mobitelom ili kompjutorom. Potaknimo dijete na oblike kreativnog korištenja slobodnog vremena – igru s vršnjacima, boravak u prirodi, aktivno bavljenje umjetničkim aktivnostima, kanalizirajmo njegovu energiju u bavljenje sportom.

O vršnjačkom nasilju mora se razgovarati  u obitelji, na satovima razredne zajednice, na roditeljskim sastancima. Ukoliko primijetimo da je dijete žrtva nasilja ili i samo nasilnik, treba se obratiti nadležnim službama zaduženim za suzbijanje nasilja među mladima: pedagoškim i stručnim radnicima u odgojno-obrazovnim ustanovama, centrima za socijalnu skrb konačno i policiji, koji imaju propisane protokole postupanja u slučaju nasilja među mladima. Zajedno s djetetom treba se što prije uključiti u savjetodavni rad u za to nadležnim ustanovama (obiteljskim centrima, savjetovalištima za roditelje, djecu i mladež, medicinskim  ustanovama).

Nad evidentnim porastom vršnjačkog  nasilja ne možemo zatvoriti oči. Način na koji će se cijelo društvo – od svakog roditelja ponaosob, vrtića, škole, socijalne sredine, nadležnih ustanova za prevenciju i sprečavanje nasilja,  postaviti prema ovom problemu,  odrediti će u kakvom ćemo svijetu u budućnosti živjeti – hoće li to biti svijet prepun  nasilja ili civilizirani svijet socijalno poželjnog ponašanja.