razvod – Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije

Psihosocijalni aspekti razvoda braka prema novom Obiteljskom zakonu

ili

što je novo u postupku razvoda braka?

Novi Obiteljski zakon koji je u primjeni od 2015. godine izazvao je puno diskusije, osporavanja i kritiziranja u stručnoj javnosti a i šire. Ovaj komentar je promišljanje u uočenim novinama i posljedicama koje one imaju na sudionike postupaka – bračne parove u razvodu i posljedično njihovu djecu.

Ono što novi Obiteljski zakon prvenstveno potiče i naglašava jest suradnja i dogovaranje među roditeljima prije, tijekom i nakon razvoda braka. Ukoliko je bračni par prihvatio razvod kao gotovu činjenicu, i može prevladati eventualne konflikte, preostaje im da se dogovore o budućnosti svoje djece na način koji oni sami procjenjuju najboljim – izradom plana zajedničke roditeljske skrbi, u kojem će definirati s kojim će roditeljem dijete/djeca stanovati, kako i kada će odražavati osobne odnose s drugim roditeljem i koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje. Uvažava se da roditelji najbolje poznaju svoju djecu i njihove potrebe (bolje od suda, centra ili bilo koje druge institucije), da je svaka obitelj jedinstvena, pa i u trenutku razdvajanja, te da je pravo roditelja pronaći rješenja koja su po mjeru upravo njihovog djeteta/djece. Ovisno o djetetovoj dobi, uvažit će se i njegovo mišljenje. Omogućuje se individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja.

Da bi se navedeno omogućilo, uvedene su nove procedure, i to postupak obaveznog savjetovanja prije razvoda braka/raspada vanbračne zajednice, te postupak obiteljske medijacije, u našoj županiji provodi se pri Obiteljskom centru u Krapini.,

U okviru postupka obaveznog savjetovanja, bračne drugove/roditelje savjetuje se o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka, te ih se potiče da sami naprave plan zajedničke roditeljske skrbi. Naime, činjenicom razvoda braka, ne mijenjaju se roditeljska prava niti obaveze prema djeci. Kad se par razvede, nisu više životni partneri, ali ostaju i nadalje roditelji svojoj djeci. Novi Obiteljski zakon potiče upravo to: roditeljsku suradnju na planu roditeljstva nakon razvoda/raspada zajednice života. U planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi definirat će s kojim će od njih djeca stanovati, kako će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, te koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje djece. Važno je napomenuti da ovaj plan nije „za vječnost“, tj. bit će ga potrebno modificirati svakih nekoliko godina, možda svake tri godine. Zašto? Jer se mijenjaju potrebe djeteta ovisno o njegovoj životnoj dobi – potrebe dvogodišnjeg djeteta drugačije su od potrebe djeteta koje pohađa školu, a potrebe srednjoškolca drugačije su od potreba djeteta osnovnoškolskog uzrasta. Partneri koji su nakon razvoda ili raspada vanbračne zajednice nastavili surađivati kao roditelji, sami će procijeniti kada je potrebno mijenjati plan zajedničke roditeljske skrbi, pa će sačiniti novi, koji će biti usklađen s potrebama njihovog djeteta.

Moguće je da bračni par u razvod krene bez dogovora, ali tijekom postupka pri centru ili kasnije na sudu, u svakom trenutku mogu predložiti svoj dogovor, ukoliko je do njega u međuvremenu došlo. Kao nova usluga, nudi se obiteljska medijacija – postupak kojem je cilj sporazumno rješavanje obiteljskih sporova. Dakle, ukoliko se bračni/vanbračni partneri tijekom postupka pri centru za socijalnu skrb nisu dogovorili kako će nadalje skrbiti o djeci, pruža im je još jedna mogućnost, a to je postizanje dogovora u okviru obiteljske medijacije. Ukoliko se niti u okviru ovog postupka ne postigne sporazum o djeci, razvod braka pokreće tužbom onaj partner koji se želi razvesti, i tada sud odlučuje o budućnosti djece. Vanbračni partneri pokreću u takvom slučaju tužbom postupak za donošenje odluke o djeci.

Promjena u odnosu na Obiteljski zakon iz 2003. godine očituje se i u tome što se u razvodu braka više ne postavljaju pitanja o razlozima nastanka bračnih poteškoća. Naime, u Obiteljski zakon iz 2003. godine navodilo se da će se u okviru postupka posredovanja među bračnim drugovima prije razvoda braka, utvrđivati bračne poteškoće, te nastojati da se te poteškoće otklone. Iako je bila iznimno mala uspješnost posredovatelja (centra za socijalnu skrb) u otklanjanju poteškoća, tj. rijetko se dogodilo da bi se bračni parovi u okviru ovog postupka pomirili, bračni drugovi imali su mogućnost u okviru postupka posredovanja razgovarati i o poteškoćama u svojem partnerkom odnosu, predlagati jedno drugome promjene, a sve sa ciljem održanja bračne zajednice. Sadašnji zakon nema taj zadatak: nije posao centra kao institucije koja provodi postupak obaveznog savjetovanja baviti se razlozima za raspad bračne zajednice: prepušteno je bračnim parovima da sami, ukoliko su za to spremni ili osjećaju potrebu, potraže usluge bračnog savjetovanja kod dostupnih pružatelja takvih usluga, i to prije nego što uopće krenu u proceduru razvod braka. Dakle, pri donošenju odluke o tome hoće li se razvesti ili ne, bračni partneri potpuno su autonomni: ako su u tome suglasni, situacija je jednostavna, no ako se razilaze oko te odluke (jedan želi razvod a drugi ne želi), na njima je da odluče hoće li se samoinicijativno obratiti bračnom terapeutu. Država se kroz svoje institucije ne miješa u donošenje ovakve odluke, čime se poštuje autonomija volje pojedinca. Konkretno, prema Obiteljskom zakonu iz 2015. godine, u trenutku pokretanja procedure razvoda braka, bračnom paru ne postavlja se pitanje zbog čega se razvode (jednako kao što ih se prilikom sklapanja braka ne pita zašto ulaze u brak). U ovim odlukama osobe imaju potpunu autonomiju.

Obiteljski zakon iz 2015. godine u primjeni je tek nešto više od godinu dana, i bit će potrebno da u javnosti zaživi nova praksa, tj. da se stvori svijest o autonomiji odlučivanja o razvodu braka. Dosadašnje iskustvo pokazuje da većina parova uspijeva postići dogovor o djeci samostalno, pa s gotovim planom dođu na sud u postupak razvoda. Jedan dio parova taj dogovor uspije postići pri centru za socijalnu skrb kroz postupak obaveznog savjetovanja, a jedan dio njih u okviru postupka medijacije. Ostaje još jedan, ipak manji, broj parova kod kojih se konflikti iz bračnog odnosa odražavaju i na roditeljski odnos, te otežavaju roditeljsku suradnju. O njihovoj djeci (s kojim će roditeljem stanovati, kako i kada će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje) odlučit će sud. Važno je naglasiti da potrebe djeteta najbolje poznaju njegovi roditelji, i zato novi Obiteljski zakon potiče roditelje da se sami dogovore o budućnosti svoje djece. Tek kad taj dogovor izostane, nužno je postupanje države kroz nadležne institucije (centar za socijalnu skrb, sud), kako bi se odlučilo kako će roditelji i dalje, u situaciji razdvojenog života, zajedno skrbiti o djeci.

Napisala: psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ.spec.act.soc.

Djeca i razvod braka

U Republici Hrvatskoj 2006. godine sklopljena su 22092 braka, a razvedeno ih je 4651, ili približno svaki četvrti brak. Kada pogledamo podatke iz 1980. godine, tada je razveden svaki šesti brak, ili još dalje, 1950, razveden je svaki 12 brak. Dakle, u pedesetak godina 3 puta se povećala stopa razvedenih brakova. U Krapinsko- zagorskoj županiji situacija je nešto povoljnija: 2006. godine razveden je svaki sedmi brak.

Osim što ima stresne i traumatske posljedice za bračne partnere, još su ozbiljnije posljedice razvoda braka za djecu. No vrlo je važno naglasiti da intenzitet i dalekosežnost tih posljedica u najvećoj mjeri ovisi o načinu kako su se partneri razveli: moguće je da se razvedu civilizirano, a moguće je da je razvod braka tek početak višegodišnjeg «rata» u kojem se ne biraju sredstva. Naime, vrlo se rijetko dogodi da je kod oba bračna druga istovremeno sazrela odluka da se brak razvede, najčešće jedan donese takvu odluku, a drugi se onda s time treba pomiriti. Npr. onaj partner koji već ima novu vezu, okrenut je budućnosti, i za njega je brak već prošlost, no onome tko je ostavljen, tek predstoji emocionalno proživljavanje gubitka, navikavanje na nove životne okolnosti i sl. U mnogim razvodima upravo u tom trenutku nastaje problem, jer »ostavljeni» bračni drug iz svoje povrijeđenosti i osjećaja napuštenosti može početi na najrazličitije načine usporavati ili otežavati razvod, osvećivati se na način da otežava komunikaciju i druženje partnera s djecom i slično. Ovakvo je ponašanje pokazatelj da osoba ne razlikuje partnersku od roditeljske uloge, da će majka npr. reći «tvoj nas je otac ostavio», iako on u stvari nije napustio dijete ili djecu, nego ženu. Ili će otac reći djetetu «tvoja nas majka više ne voli», iako u stvari žena više ne voli muža, što naravno nije ni od kakvog utjecaja na ljubav koju osjeća prema djetetu. Pošteno bi bilo reći «tvoj otac i ja više se ne volimo, ali ćemo tebe i dalje voljeti jednako kao do sada».

Razvod braka stvara negativnu sliku o sebi kod djeteta, dijete se osjeća krivim, osjeća tugu. Djeca mogu plakati, postati tiha i odsutna, postati zabrinuta da će izgubiti i tog roditelja s kojim žive. Brinut će i za onog roditelja s kojim ne žive, je li sam ili usamljen, pa će i zbog njega biti tužna i zabrinuta. Neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, ili sisati palac, ili tepati, tj. početi se regresivno ponašati, a neka mogu početi pokazivati bijes i prkos. Mogu se početi povlačiti iz društva vršnjaka, ili pokazivati probleme u vrtiću ili izvršavanju školskih obaveza. Dijete u svojoj ljutnji može reći «Ne želim živjeti ni s jednim od vas!», ili «Zašto ste me uopće imali?». Prilagođavanje na razvod braka roditelja dug je i bolan proces i može trajati više godina. Učestalost i intenzitet ovih poteškoća ovisi o tome kako su se roditelji razveli i koliko je roditelj s kojim dijete živi, omogućio djetetu da dio njegovog života bude i onaj drugi roditelj.

Ako razvod izgleda kao ratni sukob, partneri ne biraju sredstva u obračunu, pa im djeca služe kao sredstvo obračuna i ucjene. Ne dozvoljavaju djetetu komunikaciju s drugim roditeljem, iznose brojne nepovoljne podatke i na taj način ruše pozitivnu sliku o njemu. Roditeljska manipulacija može biti tih razmjera da dijete razvija brojne psihosomatske reakcije u blizini drugog roditelja. Dijete vrlo brzo nauči što želi čuti jedan roditelj a što drugi, a što pred kojim roditeljem treba ispričati a što prešutjeti, što će kojeg roditelja povrijediti. Tako je jedna majka zaključila da njena dvanaestogodišnja kći laže, da joj se ne može vjerovati, «jer jedno govori njoj, a drugo svojem ocu». Majka nije razumjela da djevojčica ima potrebu ugoditi i svojem ocu i njoj, i da ni jednoga od njih ne želi povrijediti.

Slikovita ilustracija kako se osjeća dijete u razvodu braka čiji roditelji su u višegodišnjem sukobu, jest crtež osmogodišnje djevojčice, koja je crtajući svoju obitelj, nacrtala nogometno igralište sa dva gola, ispred svakog gola po jedan igrač, a u sredini lopta. Objasnila je da lopta predstavlja nju, a igrači njene roditelje. Može li djetetova slika o sebi biti tužnija?

Nakon razvoda braka u našoj zemlji djeca najčešće žive s majkom, i to u 80% slučajeva. Laici ponekad misle da je to čak zakonska odredba. Ovdje je važno naglasiti da su pred zakonom oba roditelja izjednačena, a da je važno procijeniti s kojim će roditeljem djetetu biti bolje: koji će stvoriti optimalne emocionalne, a ne materijalne uvjete za život, koji će poticati, a ne sprečavati susrete s drugim roditeljem. Dakle nema pravila, svako je dijete jedinstveno i svaki je razvod braka jedinstven. Današnji očevi sve više sudjeluju u svakodnevnoj skrbi o djeci, pa to treba uzeti u obzir i kad se razvodi brak. Ima očeva koji nakon razvoda napuste i djecu i ponašaju se kao da ih nikad nisu ni imali, ali isto tako ima i majki koje naprave to isto. Ako žele biti iskreni, roditelji bolje od suda ili bilo koje druge institucije znaju tko je za vrijeme zajedničkog života više brinuo o djetetu. A to onda znači da se mogu dogovoriti o tome s kim će djeca živjeti, kako i koliko često će viđati drugog roditelja. Razumljivo je da svaki normalan roditelj voli svoje dijete, i želi da dijete živi s njim. Ali u razvodu braka roditelj najprije mora misliti o potrebama i željama svojeg djeteta, a tek onda o svojim željama. Važno je ne zaboraviti da razvodom braka onaj drugi roditelj ne postaje djetetov neprijatelj: nikome nije toliko stalo do djeteta kao ocu i majci, pa na to treba misliti svaka osoba koja se razvodi, koliko god se ljutila na svojeg partnera. Isto tako, dijete treba i oca i majku, a ima i potrebu o svojim roditeljima dobro misliti, jer su mu oni u godinama odrastanja najbliže osobe i izvor sigurnosti.

Neki bračni parovi uspiju nakon razvoda ostati u prijateljskom odnosu, ne smeta ih što je onaj drugi u novoj vezi ili braku. U takvim slučajevima djeci život može postati i bogatiji: mogu npr. dva puta ići na more, ili na skijanje ili dva puta slaviti svoj rođendan. Takvi se roditelji lako dogovore da na majčin rođendan dijete bude s njom, a na očev s njim, da dijete Božić provede s jednim, a Novu godinu s drugim roditeljem, da pola ljeta provede s ocem a pola s majkom i slično.

Ako pak partneri nakon razvoda više uopće ne razgovaraju, svoje će dijete pretvoriti u poštara koji će prenositi poruke. Ima li opravdanja da dijete na ovaj način bude opterećeno? Sprečavanje djeteta u komunikaciji s drugim roditeljem najozbiljnije je kršenje djetetovih prava.

Važno je naglasiti da svatko ima pravo, koje mu nitko ne može osporiti, da s nekim više ne želi živjeti, da se želi razvesti, i to je odluka koji svaki muškarac ili žena donosi samostalno. No ako imaju djecu, uvijek će toj djeci biti roditelji, i kao roditelji se u stvari ne mogu razvesti. Bit će prvih pričesti, svetih potvrda, matura, promocija, vjenčanja – kada je normalno da su prisutni i otac i majka, pa makar su razvedeni.