Kategorije
Članovi pišu

Psihosocijalni aspekti razvoda braka prema novom Obiteljskom zakonu

ili

što je novo u postupku razvoda braka?

Novi Obiteljski zakon koji je u primjeni od 2015. godine izazvao je puno diskusije, osporavanja i kritiziranja u stručnoj javnosti a i šire. Ovaj komentar je promišljanje u uočenim novinama i posljedicama koje one imaju na sudionike postupaka – bračne parove u razvodu i posljedično njihovu djecu.

Ono što novi Obiteljski zakon prvenstveno potiče i naglašava jest suradnja i dogovaranje među roditeljima prije, tijekom i nakon razvoda braka. Ukoliko je bračni par prihvatio razvod kao gotovu činjenicu, i može prevladati eventualne konflikte, preostaje im da se dogovore o budućnosti svoje djece na način koji oni sami procjenjuju najboljim – izradom plana zajedničke roditeljske skrbi, u kojem će definirati s kojim će roditeljem dijete/djeca stanovati, kako i kada će odražavati osobne odnose s drugim roditeljem i koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje. Uvažava se da roditelji najbolje poznaju svoju djecu i njihove potrebe (bolje od suda, centra ili bilo koje druge institucije), da je svaka obitelj jedinstvena, pa i u trenutku razdvajanja, te da je pravo roditelja pronaći rješenja koja su po mjeru upravo njihovog djeteta/djece. Ovisno o djetetovoj dobi, uvažit će se i njegovo mišljenje. Omogućuje se individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja.

Da bi se navedeno omogućilo, uvedene su nove procedure, i to postupak obaveznog savjetovanja prije razvoda braka/raspada vanbračne zajednice, te postupak obiteljske medijacije, u našoj županiji provodi se pri Obiteljskom centru u Krapini.,

U okviru postupka obaveznog savjetovanja, bračne drugove/roditelje savjetuje se o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka, te ih se potiče da sami naprave plan zajedničke roditeljske skrbi. Naime, činjenicom razvoda braka, ne mijenjaju se roditeljska prava niti obaveze prema djeci. Kad se par razvede, nisu više životni partneri, ali ostaju i nadalje roditelji svojoj djeci. Novi Obiteljski zakon potiče upravo to: roditeljsku suradnju na planu roditeljstva nakon razvoda/raspada zajednice života.  U planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi definirat će s kojim će od njih   djeca stanovati, kako će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, te koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje djece. Važno je napomenuti da ovaj plan nije „za vječnost“, tj. bit će ga potrebno modificirati svakih nekoliko godina, možda svake tri godine. Zašto? Jer se mijenjaju potrebe djeteta ovisno o njegovoj životnoj dobi – potrebe dvogodišnjeg djeteta drugačije su od potrebe djeteta koje pohađa školu, a potrebe srednjoškolca drugačije su od potreba djeteta osnovnoškolskog uzrasta. Partneri koji su nakon razvoda ili raspada vanbračne zajednice nastavili surađivati kao roditelji, sami će procijeniti kada je potrebno mijenjati plan zajedničke roditeljske skrbi, pa će  sačiniti novi, koji će biti usklađen  s potrebama njihovog djeteta.

Moguće je da bračni par u razvod krene bez dogovora, ali tijekom postupka pri centru ili kasnije na sudu, u svakom trenutku mogu predložiti svoj dogovor, ukoliko je do njega u međuvremenu došlo. Kao nova usluga, nudi se obiteljska medijacija – postupak kojem je cilj sporazumno rješavanje obiteljskih sporova. Dakle, ukoliko se bračni/vanbračni partneri tijekom postupka pri centru za socijalnu skrb nisu dogovorili kako će nadalje skrbiti o djeci, pruža im je još jedna mogućnost, a to je postizanje dogovora u okviru obiteljske medijacije. Ukoliko se niti u okviru ovog postupka ne postigne sporazum o djeci, razvod braka pokreće tužbom onaj partner koji se želi razvesti, i tada sud odlučuje o budućnosti djece. Vanbračni partneri pokreću u takvom slučaju tužbom postupak za donošenje odluke o djeci.  

Promjena u odnosu na Obiteljski zakon iz 2003. godine očituje se i u tome što se u razvodu braka više ne postavljaju pitanja o razlozima nastanka bračnih poteškoća. Naime, u Obiteljski zakon iz 2003. godine navodilo se da će se u okviru postupka posredovanja među bračnim drugovima prije razvoda braka, utvrđivati bračne poteškoće, te nastojati da se te poteškoće otklone. Iako je bila iznimno mala uspješnost posredovatelja (centra za socijalnu skrb) u otklanjanju poteškoća, tj. rijetko se dogodilo da bi se bračni parovi u okviru ovog postupka pomirili, bračni drugovi imali su mogućnost u okviru postupka posredovanja razgovarati i o poteškoćama u svojem partnerkom odnosu, predlagati jedno drugome promjene, a sve sa ciljem održanja bračne zajednice. Sadašnji zakon nema taj zadatak: nije posao centra kao institucije koja provodi postupak obaveznog savjetovanja baviti se razlozima za raspad bračne zajednice: prepušteno je bračnim parovima da sami, ukoliko su za to spremni ili osjećaju potrebu, potraže usluge bračnog savjetovanja kod dostupnih pružatelja takvih usluga, i to prije nego što uopće krenu u proceduru razvod braka. Dakle, pri donošenju odluke o tome hoće li se razvesti ili ne, bračni partneri potpuno su autonomni: ako su u tome suglasni, situacija je jednostavna, no ako se razilaze oko te odluke (jedan želi razvod a drugi ne želi), na njima je da odluče hoće li se samoinicijativno obratiti bračnom terapeutu. Država se kroz svoje institucije ne miješa u donošenje ovakve odluke, čime se poštuje autonomija volje pojedinca. Konkretno, prema Obiteljskom zakonu iz 2015. godine, u trenutku pokretanja procedure razvoda braka, bračnom paru ne postavlja se pitanje zbog čega se razvode (jednako kao što ih se prilikom sklapanja braka ne pita zašto ulaze u brak). U ovim odlukama osobe imaju potpunu autonomiju.

Obiteljski zakon iz 2015. godine u primjeni je tek nešto više od godinu dana, i bit će potrebno da u javnosti zaživi nova praksa, tj. da se stvori svijest o autonomiji odlučivanja o razvodu braka. Dosadašnje iskustvo pokazuje da većina parova uspijeva postići dogovor o djeci samostalno, pa s gotovim planom dođu na sud u postupak razvoda. Jedan dio parova taj dogovor uspije   postići pri centru za socijalnu skrb kroz postupak obaveznog savjetovanja, a jedan dio njih u okviru postupka medijacije. Ostaje još jedan, ipak manji, broj parova kod kojih se konflikti iz bračnog odnosa odražavaju i na roditeljski odnos, te otežavaju roditeljsku suradnju. O njihovoj djeci (s kojim će roditeljem stanovati, kako i kada će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje) odlučit će sud. Važno je naglasiti da  potrebe djeteta najbolje poznaju njegovi roditelji, i zato novi Obiteljski zakon potiče roditelje da se sami dogovore o budućnosti svoje djece. Tek kad taj dogovor izostane, nužno je postupanje države kroz nadležne institucije (centar za socijalnu skrb, sud), kako bi se odlučilo kako će roditelji i dalje, u situaciji razdvojenog života, zajedno skrbiti o djeci.

Napisala: psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ.spec.act.soc.

Kategorije
Članovi pišu

Obiteljski odnosi – sistemska perspektiva

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. U našoj zemlji česte su i trigeneracijske obitelji (roditelji, djeca te djed i/ili baka). Obitelj mogu sačinjavati i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece.

Međusobni odnosi u nekoj obitelji odlučujući su za psihičko zdravlje pojedinca jednako kao što i svaki član obitelji na svoj način djeluje na obiteljske odnose a time i na obitelj kao cjelinu. Nemoguće je biti članom neke obitelji a da pojedinac ne doprinosi (aktivno ili pasivno) kvaliteti obiteljskih odnosa. Ponašanje jednog člana obitelji pokazat će svoje djelovanje na čitavu obitelj samo uz pristanak (na svjesnoj ili podsvjesnoj razini) ostalih članova obitelji.,

Vjerujem da će se većina laika i stručnjaka lako složiti s prethodnim rečenicama. No kad se u obitelji pojavi problem, odjednom smo spremni zanemariti „djelovanje svakoga na svakoga u obitelji“ i početi se baviti onom osobom koja problem manifestira. Za ilustraciju, česti su slučajevi djece s poteškoćama u odnosu s drugima (drugom djecom, vlastitim roditeljima, učiteljima…), koja npr. pokazuju agresivno ponašanje, ili školski neuspjeh, ili započnu s prekomjernom konzumacijom alkohola…. Roditelji će se obratiti stručnjaku, s očekivanjem da on/ona „popravi“ dijete, zanemarivši vlastitu odgovornost, utjecaj ali i moć. Kao uzroke problema koje dijete pokazuje navest će utjecaj vršnjaka, televizije, škole…. Da, i ti faktori imaju svoje djelovanje, no ipak je obitelj mjesto gdje nastaju, čuvaju se ili ozdravlju simptomi. Ova rečenica nema u podlozi sadržaj „za sve su krivi roditelji“, nego „najveće izvorište odgovornosti je u obitelji tj. na odraslim članovima obitelji“. Ta odgovornost važna je radi mogućeg djelovanja u budućnosti. Drugim riječima, ako prihvatimo da je problem nastao u obitelji, otvaramo vrata različitim mogućnostima prevladavanja problema. Ovo je jednako važno za roditelje koji su dakle ključni za prevladavanje poteškoće, kao i za stručnjaka – koji neće pokušati „popraviti“ dijete s problemom, nego će zajedno s roditeljima istraživati koju svrhu taj problem (simptom obiteljskih poteškoća) ima u obitelji.

Za ilustraciju, poslužimo se primjerom. Dvanaestogodišnji Marko u školi je izrazito agresivan prema drugoj djeci, nezainteresiran za praćenje nastave, ometa nastavu. Kod kuće roditelji ne primjećuju ovakvo Markovo ponašanje, opisuju ga kao poslušnog i suradljivog. Iz sistemske perspektive, Markovo ponašanje potrebno je gledati kao simptom, koji služi tome da prema van „upali crveno svjetlo“ kako bi upozorio da u obiteljskim odnosima postoje poteškoće. Kakve mogu biti te poteškoće? Moguće je da je bračni odnos roditelja u krizi, da se učestalo svađaju, da spominju razvod braka. Moguće je da je otac puno odsutan iz obitelji iako nije stalno zaposlen, a da je majka opterećena brigom o obitelji jer ima osim Marka još dvoje male djece. Iz sistemske perspektive, kakva je uloga Markove agresivnosti? Više je mogućnosti: to može na prijer biti poziv u pomoć za čitavu obitelj; ili, ako prijeti razvod, radi sinovih poteškoća roditelji mogu odjednom prestati sa svojim sukobima, posvete se sinovim poteškoćama, i tako njegova agresivnost služi tome da se privremeno bračni sukob povuče. Dječakov agresivnost može se tada smanjiti, a roditelji ili poraditi na rješavanju bračnih poteškoća, ili ponovno nastaviti sukob, tamo gdje je privremeno zastao.

Ukoliko poteškoće ovog dječaka analiziramo na ovaj način, potpuno ćemo ih drugačije doživjeti nego kao kroz tradicionalan „dječak ima problem“ pristup. Uz naglašavanje da nije cilj ove roditelje proglasiti „krivcima“ za dječakove teškoće, nego otvaranje niz mogućnosti djelovanja u budućnosti, i to na način da odrasli, u ovom slučaju roditelji, preuzmu odgovornost za kvalitetu odnosa i procesa u obitelji. Ponekad se odrasli mogu upitati „što nam se događa“ pa i sami doći do određenih odgovora, a ponekad će im biti potrebna stručna pomoć za definiranje onih procesa u obitelji koji su rezultirali poteškoćama.

Preuzeti odgovornost u odnosu na svoje dijete koje pokazuje agresivnost znači da mu se roditelji neće obratiti strogim tonom i reći „Marko, izvoli se popraviti!“, nego će početi razmišljati koji su to procesi u obitelji proizveli Markovu patnju; vjerojatno je da će osoba izvan obitelji (npr. savjetovatelj) brže i lakše identificirati što se događa, nego članovi obitelji sami „iznutra“. Ovi bi roditelji lako mogli razmišljati na način „naš Marko je u školi agresivan, dakle očito se u školi nešto događa, jer zašto nije agresivan kod kuće?“ Zaista, zašto nije? Lako ćemo se složiti da je agresivnost posljedica frustracije, i to bilo koje vrste. Ako je dječak frustriran obiteljskim odnosima, ne bi li bilo prirodno da frustraciju iskazuje unutar obitelji? Ne bi – jer voli svoje roditelje, jer ovisi o njima u emotivnom i svakom drugom pogledu, jer su oni najvažnije osobe u njegovom životu – iskaljivati agresivnost prema njima imalo bi previsoku cijenu, i zato je školsko okruženje prikladno (jer je „pri ruci“, a napetost i frustracije moraju se negdje „ispuhati“). Naravno, svih ovih procesa dječak nije svjestan, niti on donosi svjesnu odluku da će reagirati agresivno u školi a ne kod kuće.

Radeći s obitelji koja ima problem sličan naprijed opisanom, savjetovatelj će nakon što prepozna poteškoće u obiteljskim odnosima koje rezultiraju patnjom nekog od članova, nastojati predložiti promjene koje mogu učiniti odrasli članovi a da bi se obiteljski odnosi počeli ozdravljivati. U podcrtanom dijelu prethodne rečenice sadržana su istovremeno iskušenja pred koja su ovime stavljeni roditelji, ali i moć djelovanja. Jer, napraviti bilo kakvu promjenu u svojim već naučenim postupanjima i odnosima u obitelji nije lako. S druge strane, svaka i najmanja promjena u odnosima u obitelji koju učini jedan član obitelji, rezultirat će promjenama u cijelom obiteljskom sistemu, pa i umanjiti simptome patnje kod onog člana koji simptome manifestira.

Napisala:

Psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ. spec.

Kategorije
Članovi pišu

Psihičko zdravlje i razlika između normalnog i abnormalnog ponašanja

Većina ljudi se ponekad nađe u situaciji da propituju sebe i svoje ponašanje pitajući se da li je to kako se ponašaju i osjećaju normalno. Važno je istaknuti da je zapravo ta evaluacija i kritički odmak od vlastita ponašanja jedan od pozitivnih znakova, te da je češće nemogućnost sagledavanja situacije iz perspektive druge osobe ili okoline – opasnija.

Ljudski mozak je razvijen putem prirodne selekcije naših predaka koji su se suočavali s brojnim izazovima. Kako izbjeći opasnost, kako razviti privrženost drugima te razumijeti što drugi misle i osjećaju, kako izabrati najboljeg partnera i sl.? Te su se prilagodbe, kodirane u našem genomu, prenosile s generaciju na generaciju i tako su u našem mozgu razvijena posebna područja za donošenje različitih odluka, kao i područja koja određuju kako ćemo se osjećati ili misliti. Ipak, svatko od nas događaje i svijet oko sebe doživljava na drugačiji način, kroz vlastitu prizmu i percepciju. Te razlike su uvjetovane interakcijom opisanog temeljnog obrasca, razvijenog evolucijom- odnosno genetskih varijacija koje postoje između ljudi – i različitih iskustava koja smo stekli tijekom života. Iz međuodnosa tih faktora proizlazi širok spektar onog što smatramo pod normalnim ponašanjem, odnosno različiti individualni odgovori na podražaje iz okoline koje okolina smatra prihvatljivima. Ali gdje se nalazi razlika između društveno prihvaćenog ponašanja i onog na koje se gleda s neodobravanjem, normalnog i, kliničkim rječnikom, abnormalnog ponašanja? 

Stručnjaci su kroz povijest mnogo polemizirali o tome koji su kriteriji „normalnosti“ i o tome gdje se nalazi ta tanka, proizvoljna i često pomična granica između „normalnog“ i „abnormalnog“. Ipak, bitno je napomenuti da se u današnje vrijeme sve veći naglasak stavlja na psihičko zdravlje, umjesto na psihopatologiju. Većina stručnjaka se slaže da termin psihičkog zdravlja ne podrazumijeva samo „odsustvo bolesti“ i još općenitije, odsustvo dijagnoze psihičkog poremećaja. Psihičko zdravlje ne znači samo subjektivno se osjećati dobro, biti „psihički zdrav“ je nešto objektivno „bolje“ od bolesti- iznad nje. Općenito, psihičko zdravlje je moguće utvrditi procjenjivanjem stupnja funkcioniranja osobe. Osjećaj sposobnosti nošenja sa životnim izazovima, mogućnost podnošenja normalnih razina stresa, održavanje zadovoljavajućih odnosa s drugima, sposobnost oporavka od teške situacije, znakovi su psihičkog zdravlja.

Friedrich Nietzsche, njemački filozof, je u svojoj knjizi „Tako je govorio Zaratustra“ psihičko zdravlje slikovito opisao kao „sposobnost probavljanja vlastitih iskustava. To bi značilo uzeti ono što nam je dano u datom trenutku – bilo koju misao, osjećaj, osjet, upućenu okrutnu riječ ili ljubaznost, ili ponižavajući pad – i transformirati – žvakanjem, gnječenjem, mućkanjem – u slatku bujicu energije koja može hraniti naše tekuće tjelesno postajanje.“ 

Međutim, i gore dotaknuta problematika normalnosti/ abnormalnosti ponašanja je znatno kompliciranija nego što se na prvi pogled može činiti budući da je njena percepcija uvjetovana nizom različitih faktora. Ipak, postoje određeni kriteriji na temelju kojih se obično u kliničkoj praksi procjenjuje da li je ponašanje osobe abnormalno, postavljenjem idućih pitanja (pri čemu se indikativnim za psihopatologiju smatra afirmativan odgovor):

– Da li osoba pokazuje neuobičajeno ponašanje?

Ovaj kriterij je statistički i polazi pretpostavke da je prosječno zdravo, a sve ono što je „ispod“ i „iznad“ granica prosjeka- nije. Izravno se koristi u dijagnozi mentalne retardacije za koju je glavni kriterij niska inteligencija osobe. No, iako mnogo rijetka ponašanja ostavljaju dojam abnormalnog, kriteriji nisu ujednačeni za sve slučajeve, ako je, primjerice, velika nadarenost za sport rijetka, ali ne bismo ju nazvali abnormalnom u ovom smislu. 

Također, drugi nedostatak statističkog kriterija je, što se uglavnom zasniva na ideji da je zapadno društvo u osnovi zdravo, s čime se Fromm, psiholog i poznati teoretičar društva, ne bi složio. On naglašava da činjenica da milijuni ljudi imaju iste poroke, ne pretvara te poroke u vrline, činjenica da su im mnoge greške zajedničke, ne čini te greške ispravnijim, te da činjenica da mnogi ljudi pate od istog oblika psihičkog poremećaja ne čini te ljude zdravima.

– Da li se ponašanje osobe na neki način protivi socijalnim normama, tj. nije u skladu s njima?

I ovo stajalište, prema kojem je abnormalno ponašanje svako koje krši društvene norme ili prijeti i izaziva nelagodu onima koju mu prisustvuju, je tek djelomičan kriterij pri određivanju „normalnosti“. Bešćutnost i nedostatak osobne krivnje kod psihopata bi se uklapali u ovo definiciju, kao i ponašanje manične osobe u šubu bolesti ili halucinacije shizofrene osobe. Međutim, ovaj kriterij je pod velikim utjecajem prevladavajućih kulturalnih normi i okolnosti kulture u kojoj se ponašanje odvija. Primjerice, u budističkoj religiji je uobičajeno da se mrtvima sagradi oltar, da im se ostavlja hrana i darovi te da se razgovara s njima kao da su u prostoriji. Takvo isto ponašanje bi se u zapadnoj kulturu smatralo neprihvatljivim i abnormalnim. 

Nadalje, jasno je da socijalne norme ne mogu biti jedini kriterij procjene normalnosti pojedinca, budući da je poznato da grupe, čak i čitava društva ponekad djeluju neracionalno, vodeći se svojim principima. Prisjetite se samo etiketiranja Židova za vrijeme II. Svjetskog rata i njihove derogacije koja je poslužila kao opravdanje i povod za Holokaust.

– Da li osoba pati zbog svog ponašanja?

Ovaj kriterij se naziva i subjektivnim, a prema njemu, ponašanje je abnormalno ukoliko u osobi izaziva osjećaj neugode ili patnje. Ponekad prethodno opisane razlike u doživljavanju uzrokuju bol i patnju samoj osobi. Uzmimo za primjer osobu koja pati od strahova i anksioznosti – emocija koje svi ponekad osjetimo u potencijalno opasnim situacijama. Ljudski mozak je razvijen na način da detektira opasnost kako bi je primjerenom reakcijom mogao izbjeći. Ipak, kod nekih osoba potencijalna genetska osjetljivost ili osobna iskustva i traume kreiraju taj sustav na način da je on osjetljiviji nego kod drugih ljudi i da prepoznaje opasnost kada ona objektivno i ne postoji- kao što je slučaj kod anksioznosti ili depresije.

Međutim, ni ovaj kriterij ne obuhvaća sva ponašanja koja smatramo abnormalnim, budući da neki poremećaji ne uzrokuju patnju (za što je vjerojatno najbolji primjer psihopatija).

– Da li je ponašanje osobe disfunkcionalno i autodestruktivno?

Ponašanja koja pojedinca ometaju u izvršavanju uobičajenih poslova i obaveza ili u ostvarenju zadovoljavajućeg odnosa s drugim ljudima mogla bi se proglasiti abnormalnima, pogotovo ukoliko ih osoba nije u stanju kontrolirati. Primjer za takvo ponašanje koje bismo smatrali abnormalnim je ponašanje osobe koja je opsjednuta čišćenjem do te mjere da zanemaruje ostale obaveze te interpersonalne odnose s drugim ljudima.

Iako su ovo neki od kriterija koji se obično koriste u kliničkoj praksi, bitno je napomenuti da ne postoji univerzalna definicija psihičkog zdravlja i granica normalno- abnormalno, što je vidljivo i iz opisanih nedostataka svakog od kriterija. Važno je istaknuti da je osoba u procjeni svog ponašanja sama za sebe najmjerodavnija, naravno, uz uvjet da postoji određeni kritički odmak pri procjeni vlastitog ponašanja.

Za kraj, navela bih citat američkog psihijatra Jordana Smollera za koji smatram da najbolje opisuje razliku između normalnog i abnormalnog:

„Normalno i abnormalno su kao noć i dan. Drugim riječima, odnose na smislene opise dvaju stanja koje prepoznajemo kao različite. Ali liniju između njih je nemoguće nacrtati. Kada točno dan postaje noć? Mi možemo odlučiti nacrtati liniju kod zalaska sunca- specifičnog trenutka u vremenu koji smo izmislili kako bismo razdvojili noć i dan. Ali jasno je da je to nešto proizvoljno. Unatoč tome, složili smo se da noć i dan zaista postoje. Organizirali smo svoje živote prema njima, radimo planove bazirane na njima. Ali rijetko brinemo o trenutku kad jedno postaje drugo. Osjećamo se ugodno u neodređenosti sumraka.“

Kategorije
Članovi pišu

Utjecaj autoriteta na ljudsko ponašanje

„Ljudi se razljute, u navali bijesa prema drugima postupaju s mržnjom i eksplodiraju. Ali ne ovdje. Otkriveno je nešto mnogo opasnije; čovjekova sposobnost da napusti svoju ljudskost, štoviše, neizbježnost tog čina pri  stapanju njegove jedinstvene osobnosti s većim institucijskim strukturama.“ – Stanley Milgram

Godine 1961. – 1963. na sveučilištu Yale je izveden niz eksperimenata, u kojima je dobrovoljcima plaćen mali iznos za sudjelovanje u navodnom istraživanju utjecaja kazne na učenje. U istraživanju su sudjelovali istraživač i dva dobrovoljca, pri čemu je jednom dodijeljena uloga učitelja, a drugom učenika. „Učenik“ je imao zadatak pamtiti parove riječi, a „učiteljeva“ uloga je bila kazniti „učenika“ elektrošokom za svaku pogrešku koju napravi. Snaga strujnog šoka se povećavala nakon svake pogreške. Ono što „učitelj“ nije znao je bila činjenica da je „učenik“ zapravo glumac te da samo glumi bolne elektrošokove. Prava svrha istraživanja nije bilo učenje, nego testiranje spremnosti prosječnih osoba, „učitelja“, da odbiju poslušnost autoritetu, u ovom slučaju istraživaču u bijeloj kuti. Kako će se „učitelj“ ponašati zadajući sve veću bol „učeniku“ i kada će se zaustaviti, ako uopće hoće?,

Zanimljivo je da je Milgram prethodno pitao nezavisne ispitanike što oni misle kako bi ispitanici postupili u toj situaciji. Većina ljudi je odgovorila da bi eksperiment bio obustavljen na prvi znak boli osobe koja je primila elektrošok, što se podudaralo i s njegovim mišljenjem. Međutim, pravi rezultati se nisu pokazali takvima. Većina ispitanika u ulozi učitelja je pokazivala znakove nervoze, bili su potreseni  i nisu se slagali s pokusom. Ipak, na zahtjev istraživača nastavljali su sa zadavanjem sve jačih elektrošokova „učenicima“, unatoč vriskovima i njihovom zapomaganju da prestanu. Čak 65%  „učitelja“ je koristilo elektrošok za koji im je bilo poznato da može imati smrtni ishod po „učenika“, iako je u pitanju bio tek običan pokus.

Stanley Milgram je ovim istraživanjima osigurao svoje mjesto u povijesti psihologije. Međutim, u današnje vrijeme bi provođenje ovakvog eksperimenta bilo nemoguće zbog njegove neetičnosti, naime, velik broj „učitelja“ je nakon eksperimenta patio od emocionalnih trauma.

Milgram je ideju za eksperiment dobio na temelju pokušaja istraživanja i objašnjavanja zločina iz Drugog svjetskog rata.  Pojavila se teorija „Nijemci su drugačiji“ prema kojoj se pretpostavljalo da Nijemci imaju osobnost koja obuhvaća i osobitu poslušnost prema nadređenima. Time se objašnjavalo činjenica da su obični, pošteni Nijemci koji su vodili nacističke logore postali okrutni i nemoralni ubojice.

Ljudi ne žele vjerovati da se prosječna osoba može pod određenim okolnostima ponašati kao opaki zločnici koji čine stravična djela. Tome u prilog govore i hipoteze i odgovori ljudi prije samog istraživanja. No, rezultati pokazuju suprotno, a Milgram je tu preobrazbu objasnio mehanizmima pomoću kojih su „učitelji“ sami sebi opravdavali vlastite postupke: 

  • neki ispitanici su bili zaokupljeni provode li dobro eksperiment pri čemu su manje marili za dobrobit „učenika“
  • drugi su prebacivali moralnu odgovornost na istraživača. I na suđenjima ratnim zločincima se također često čuje obrana da su samo izvršavali zapovijedi dobivene od viših razina.
  • neki su vjerovali da treba učiniti zbog višeg, vrijednog cilja, u svrhu znanstvenog otkrića.  Kada je toliki postotak ispitanika bio spreman nanositi bol drugoj osobi zbog znanosti, ne čudi što su ljudi spremni počiniti strašne zločine u ime vjerske ili političke ideologije.
  • ostali ispitanici su prebacivali krivnju na „učenika“ i svoje postupke opravdavali mislima poput „Ako je toliko glup da ne može naučiti, zaslužio je kaznu“. Slična opravdanja su bila u podlozi postupaka nacista za vrijeme drugog svjetskog rata kada su Židovi pomoću propagande proglašeni nemoralnima, prljavima i, kao takvima nevrijednim življenja, te se općenito smatralo kako bi svijet bio bolje mjesto bez njih.    

Milgram je zaključio da ispitanikov osjećaj za moralno nije nestao, nego se činilo kao ga je nadjačao osjećaj odanosti i odgovornosti prema istraživaču. Ispitanici su smatrali da, kako su prethodno pristali na sudjelovanje, bi bilo nepristojno prema istraživaču da odbiju njegove zahtjeve. Milgram tu pristojnost prema autoritetu objašnjava kao rezultat društvenih hijerarhija koje su se razvile u svrhu lakšeg preživljavanja pojedinaca. 

Kod organiziranja ljudi u skupine, zbog lakšeg funkcioniranja i bržeg donošenja odluka, uvijek su potrebni vođe i predstavnici, pri čemu prosječan čovjek ne želi svojim ponašanjem unositi nemir u grupu. Čini se lakšim prihvatiti naredbe nadređenog makar pritom morali nauditi drugoj osobi nego trpjeti izoliranost i neprihvaćanje koju suprotstavljanje nadređenom obično nosi.

Sada ova saznanja možemo postaviti u kontekst vojne obuke kroz koju vojnici prolaze:  izdvajaju se iz društva, izlažu se sustavnim, represivnim postupcima kojima se ubija svaka i najmanja naznaka individualnosti, a s druge strane im se usađuje romantičarska ljubav prema domovini i težnja k višem cilju, primjerice slobodi. Uz to ide i snažnu neprijateljska propaganda, njihova derogacija i dehumanizacija, drugim riječima ocrnjavanje neprijatelja u medijima što ima ogromne posljedice na moralno rezoniranje vojnika (ali i ostatka populacije). Oni više ne razmišljaju kao prije, pretvaraju se u puke izvršitelje zadanog zadatka, naravno, sve u svrhu višeg cilja, a drugi ljudi prestaju biti ljudska bića i postaju tek „prepreke na putu do slobode“, odnosno „usputna šteta“.

Kako ne bismo zaključili ovaj članak s tako pesimističnim slikama (važno je napomenuti da ova saznanja djeluju na smanjenje poslušnosti autoritetima) moramo se prisjetiti da uvijek postoje ljudi koji odbijaju poslušnost, ljudi koji su i u jednoumlju koji nameće bilo koji totalitarni režim spasili mnogo života, na koje nije djelovala propaganda i koji unatoč sveprisutnoj i sveprožimajućoj ideologiji u drugima i dalje vide vrijedno živo biće, a ne etiketu narodnosti ili religije kojoj pripada. Pitanje je samo kojoj biste Vi skupini pripadali?

Autorica članka: Karolina Horvat, psihologinja

Kategorije
Članovi pišu

Značaj tjelesnog kontakta za djecu

Do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, psihologija je bila bihevioristički i strogo znanstveno orijentirana disciplina. Prevladavalo je mišljenje kako se, kao znanost koja teži što egzaktnijim, mjerljivim principima, treba usmjeriti samo na pojave koje je bilo moguće objektivno proučavati. Smatralo se da ljudska motivacija proizlazi iz osnovnih nagona kao što su glad, žeđ, izbjegavanje boli i pronalaženje ugode. Kao takva, psihologija se nije previše zanimala za „eterične“, neznanstvene pojmove poput ljubavi, bliskosti, privrženosti,  a motivi kao ljubav i nježnost smatrani su sporednima i manje bitnima u objašnjavanju ljudskog ponašanja.

Kao jedna od prekretnica u takvom načinu razmišljanja bilo je i istraživanje Harryja Harlowa, 50-ih godina prošlog stoljeća. On je svoje eksperimente provodio na primatima, točnije mladuncima makaki majmuna, koji su ljudima slični u mnogim aspektima: po pitanju privrženosti, reagiranja na nježnost, ali i doživljavanju i izražavanju straha i frustracija. Primijetio je da su se mladunci majmuna, koji su odrasli u laboratoriju bez kontakata s majkom, skloni vezati uz nežive predmete poput pokrivača kojim su bili prekriveni podovi kaveza. Zaključio je da je ta povezanost slična onoj koju djeca uspostavljaju s određenim jastukom, pokrivačem ili plišanom igračkom. Također, došao je do zapanjujućeg zaključka da su mladunci majmuna, držani u kavezima bez prostirki, imali malo vjerojatnosti za preživljavanje dulje od 5 dana.

Dotadašnji stav stručnjaka je bio da su bebe, kako majmunske tako i ljudske, privržene svojim majkama prvenstveno zbog njihovih sposobnosti da zadovolje njihove osnovne potrebe kao što je glad. Harlowljevo otkriće je probudilo sumnju da je i potreba za ljubavlju bitna, kao i potreba za hranom i vodom. U svom slavnom istraživanju koristio je dvije „zamjenske majke“ za mladunčad majmuna, napravljene od žice.  Jedna je bila presvučena mekom tkaninom, a druga je bila izrađena samo od žičane mreže.

Polovica mladunčadi je dobivala mlijeko iz bočice stavljene na presvučenu majku, a polovica iz bočice postavljene na žičanu majku. Ipak, u trenucima stresa , kao i u vrijeme opuštanja, majmunčići su mnogo radije bili u kontaktu s mekanom, platnenom majkom, čak i ako su mlijeko inače dobivali od žičane majke. Za mladunčad je očito od mogućnosti dojenja važniji čimbenik bio tjelesni kontakt i ugodnost dodira tkanine ili „majčinska ljubav“.

Harlow je zaključio da je majmunčićima za zdravo i sretno odrastanje dovoljna i vrlo jednostavna majčinska figura kao što je žičana lutka. Ipak, ovaj zaključak se pokazao ishitrenim i pogrešnim kada su majmunčići odrasli. U usporedbi s majmunčićima odraslim u normalnim uvjetima, majmuni iz eksperimenta su u svom ponašanju pokazivali dvije krajnosti: od tijesne povezanosti do vrlo agresivnog i destruktivnog ponašanja. Također, malo ih je u odrasloj dobi bilo sposobno za parenje, a majmunice koje su imale potomstvo nisu se na primjeren način brinule za njega.

Jasne su usporedbe koje se mogu primijeniti na ljude, a koje je u svom istraživanju potvrdio mađarski psihijatar Rene Spitz. On je usporedio djecu odgojenu u čistom i urednom, ali strogom domu za nahočad i djecu iz zatvorskih jaslica, mjesta svakako neprimjerenog za život dojenčadi, ali s puno tjelesnog kontakta s majkama.  U dvije godine više od trećine djece iz doma za nahočad je umrlo, dok su i nakon pet godina sva djeca u zatvorskim jaslicama bila živa. Razliku je činilo to što je majkama u jaslicama bilo dopušteno brinuti se o djeci, dok su djeca u domu odrasla okruženi medicinskim sestrama koje im nisu poklanjale nježnost i ljubav.

Zaključak ovih istraživanja danas je svima jasan – bebama i maloj djeci je potrebna tjelesna i emocionalna povezanost za normalno odrastanje.  Ipak, stavovi o odgoju u prošlosti su bili drugačiji, što je starijim čitateljima vjerojatno poznato i iz njihovog djetinjstva; nježnost u odgoju se često zamjenjivala strogošću, disciplinom i općenito stavom da je „batina je izašla iz raja“. Opisani rezultati istraživanja su suprotstavljali tadašnjem viđenju pravilnog odgoja djece, ali s vremenom su postali općeprihvaćeni. Zato u novije vrijeme nisu rijetki savjeti liječnika koji mladim majkama često savjetuju da svoju tek rođenu djecu drže na goloj koži.  Taj i slični savjeti, kao što je isticanje važnosti dojenja na uspostavljanje kontakta između majke i djeteta, proizlaze iz saznanja o razornim učincima izostanka takvog kontakta.

Nadalje, čak i ako roditelji djeteta koriste metodu puštanja bebe da se isplače, kako bi se naučila umiriti, ne bi smjeli u potpunosti ignorirati njen plač. Naime, novija istraživanja su pokazala da djeca, kao uostalom i odrasli, kad su pod stresom, proizvode hormon kortizol. Djelovanje tog hormona je vrlo jako kod malene djece, čiji mozak je u jeku razvoja, i može nepovratno oštetiti ili čak uništiti stanice mozga. Kortizol posebno djeluje na hipokampus, odnosno dio mozga zadužen za pamćenje i učenje. Djeca koja dugo vremena imaju visoke razine kortizola pokazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj s djecom kod koje je razina kortizola normalna. Tjelesni kontakt, s druge strane, snižava razine kortizola. Važnost dodira za normalan razvoj djece je tolika da neki stručnjaci smatraju da su se dječja lica – meka, okrugla i privlačna– razvila upravo zato da izazovu dodire od onih koji ih vole. Dakle, ako želimo odgojiti zdravu i stabilnu djecu, moramo obratiti pažnju na ono što im je potrebno za optimalan razvoj, a tjelesni kontakt je jedan od bitnih faktora.

Kategorije
Članovi pišu

Internet, pažnja i pamćenje: Kako čitamo hipertekst?

Sasvim je izvjesno da živimo u internetskom dobu. U svijetu postoji preko 2,2 mlrd. korisnika Interneta. U Hrvatskoj nas ima preko 2.5 milijuna. Internet je dostupan svuda oko nas, putem naših računala, mobitela pa čak i televizora. Bez prevelikih poteškoća možemo u trenutku pristupiti velikom fondu informacija i pregledati ih u potrazi za specifičnom informacijom zahvaljujući velikim, lako pretraživim i međusobno jako povezanim bazama podataka poput Googleovog indeksa stranica ili pak najpoznatije internetske enciklopedije – Wikipedije. U tekstovima na koje nailazimo krećući se stranicama ovih baza, ključni ili semantički srodni pojmovi često su istaknuti. Klikom na njih, možemo pristupiti nekim drugim člancima ili tekstovima koji ove istaknute pojmove dodatno pojašnjavaju. Ove poveznice na druge sadržaje nazivaju se još i hiperveze, a tekst prošaran hipervezama naziva se hipertekstom. Osim na Internetu, hipertekst se dosta često koristi i u internim edukativnim bazama podataka raznih organizacija.,

Hipertekst je isprva smatran iznimno korisnim prezentacijskim medijem koji će revolucionarizirati prikaz edukativnih, ali i raznih drugih sadržaja. Tako se smatralo da će interaktivnost čitanja koja se postiže navigacijom kroz hipertekst olakšati čitateljima da stvore bogate, visoko povezane strukture znanja (Fredin, 1997; prema DeStefano i LeFevre, 2007). U ovom optimističnom duhu započelo je ispitivanje utjecaja hipertekstualne prezentacije sadržaja na razumijevanje i pamćenje istog. Međutim, rezultati su ubrzo pokazali drugačiju sliku. Tako su, primjerice, Miall i Dobson (2001) svojim ispitanicima dali na čitanje hipertekstualiziranu verziju nekih proznih djela, pri čemu je jedna skupina napredovala kroz tekst klikom na hipervezu na kraju pročitane cjeline ili odlomka, dok je druga morala kliknuti na hipervezu u samom odlomku. Iako je u oba slučaja bio isti linearan slijed priče, ispitanici koji su klikali na hiperveze sadržane u samom tekstu, mnogo su slabije razumjeli tekst u naknadnim ispitivanjima. Zhu (1999) je otkrila da broj hiperveza u tekstu nepovoljno utječe na razumijevanje teksta i dosjećanje činjenica. Drugim riječima, što je bio veći broj hiperveza u tekstu, ispitanici su u naknadnom ispitivanju iskazali slabije dosjećanje činjenica i razumijevanje pojmova. Zanimljiva je činjenica da je ovaj učinak pronađen u situacijama gdje ispitanici nisu slijedili hiperveze, već su samo čitali hipertekst. Također, neka istraživanja pokazuju da se linearni ili običan tekst čita značajno brže od hiperteksta (DeStefano i LaFevre, 2007).

Što se to događa? Lako je shvatiti kako bi slijeđenje hiperveza i prelazak s jednog teksta na drugi moglo negativno utjecati na praćenje teksta, no što se događa s ljudima koji nisu slijedili hiperveze? Jedno od objašnjenja je da nas hipertekst po svojoj prirodi dodatno kognitivno opterećuje. Moguće je da samo prisustvo poveznica ometa tok naše pažnje pružanjem kratkog i u većini slučajeva nesvjesnog distraktorskog zadatka – kliknuti, ili ne kliknuti? Svaki puta kada se suočimo s hipervezom, prekidamo zadatak čitanja kako bismo napravili zadatak odluke o slijeđenju iste – što znači slabije kodiranje pročitanog u pamćenju jer se pažnja i kognitivni resursi dijele između zadataka.

Utješna je činjenica da nismo svi jednako zahvaćeni dodatnim kognitivnim opterećenjem uslijed čitanja hiperteksta. Ovisno o individualnim razlikama u rasponu našeg verbalnog radnog pamćenja, bolje ćemo ili lošije se snalaziti u hipertekstu. Što više toga možemo zadržati u našem radnom pamćenju kada se suočimo s gore navedenim distraktorskim zadatkom, to ćemo lakše nastaviti slijediti tekst. Dodatan individualni faktor koji utječe na sposobnost zapamćivanja i učenja iz hiperteksta je predznanje, pri čemu pojedinci s višim predznanjem podjednako dobro uče nove podatke iz istog polja neovisno o tome je li medij tekst ili hipertekst. Tako možemo zaključiti da će pojedinci na koje će prezentacija sadržaja hipertekstom najviše nepovoljno utjecati oni s slabijim radnim pamćenjem i niskim predznanjem o temi koju čitaju te bi njima bolje bilo prezentirati sadržaj u obliku običnog, linearnog teksta (DeStefano i LaFevre, 2007).

Ipak, nije sav hipertekst jednako loš. Brzina pronalaska relevantnih informacija u hipertekstu može se povećati njegovim pravilnim strukturiranjem, u čemu treba težiti manjem broju poveznica, oblikovanju poveznica na način koji će bolje ukazati na to kamo će ista odvesti te izbjegavanju nestandardnih oblika prikaza sadržaja poput semantičkih mapa i grananje odlomaka teksta kroz više hijerarhijskih razina ili odvojenih stranica. Drugim riječima, što je hipertekst sličniji običnom tekstu i što se više olakša zadatak odluke o slijeđenju poveznice na način da je iz njenog imena ili opisa jasnije na kakav sadržaj vodi, to će savladavanje istog značiti po čitatelja manji kognitivni napor, čime će se i uspješnost učenja i zapamćivanja podataka prezentiranih hipertekstom povećati.

Iako se prvotni san o revoluciji u prezentaciji edukativnih i inih sadržaja rasplinuo, boljim razumijevanjem načina na koji čitamo hipertekst, možemo kroz pametniji dizajn stranica olakšati njegovo savladavanje ili pak odlučiti da ćemo se, dok netko ne riješi ove poteškoće u dizajnu, u svom cjeloživotnom obrazovanju radije držati poznatog linearnog slijeda bez distrakcija koji nam pruža dobra stara knjiga.

Literatura:

DeStefano, D. i LaFevre, J.A. (2007). Cognitive load in hypertext reading: A review. Computers in Human Behavior, Vol. 23, str. 1616-1641.

Miall, D. S. i Dobson, T. (2001). Reading Hypertext and the Experience of Literature. Journal of Digital Information, Vol. 2, No. 1, Texas Digital Library.

Sternberg, R.J. (2005). Kognitivna psihologija. Naklada Slap. Jastrebarsko.

Zhu, E. (1999). Hypermedia Interface Design: The Effects of Number of Links and Granularity of Nodes. Journal of Educational Multimedia and Hypermedia, Vol. 8, No. 3, str. 331-58.

Kategorije
Članovi pišu

Kako razgovarati s djecom

Način na koji razgovaramo s djecom znatno utječe na djetetovu sliku o sebi. Najnovija istraživanja pokazuju da djeca tjedno s roditeljima razgovaraju ukupno 30 do 40 minuta. Velik dio razgovora s djetetom roditelj potroši na kritiziranje djeteta  i njegova ponašanja. Većina djece s kojima svakodnevno radim žale mi se kako ne mogu razgovarati sa svojim roditeljima. Vjeruju kako od razgovora nema koristi jer ih roditelji ionako neće razumjeti.,

Kada ih pitam o čemu razgovaraju sa svojim roditeljima, kažu mi kako se razgovori uglavnom vrte oko škole, kućanskih obveza i izlazaka. Žale se kako roditelji nemaju pojma kako se oni osjećaju, što im zaista treba, što im smeta u međusobnom odnosu, što misle o različitim stvarima…

Razmislite o tome kako vi razgovarate sa svojim djetetom. Da li i vi uglavnom vodite bitke oko škole, izlazaka i kućanskih obveza? Da li se u vašoj obitelji „ozbiljni“ razgovori vode samo kad se nešto dogodi ili običavate iz čista mira pitati dijete kako je, kako se osjeća, što mu se vrti po glavi, koliko je zadovoljno sobom, vama, prijateljima, školom? Da li ste spremni slušati svoje dijete kada izrazi potrebu za razgovorom s vama? Koliko puta ste rekli svome djetetu „Samo pričaj, slušam te“, a istovremeno ste prali posuđe ili čitali novine? Slušati uopće nije lako. Sigurno ste se našli u situaciji kada ste željeli nešto ispričati svom partneru, a on vas „sluša“ i istovremeno gleda TV. Kako ste se tada osjećali? Da bi vaše dijete naučilo voljeti i cijeniti sebe kao osobu, neophodno je da nađete vremena slušati ga na način da osjeti da vas zaista zanima ono što govori. Na taj način pokazujete djetetu da vam je važno i dijete uči voljeti i cijeniti sebe. Stoga, kada vam sljedeći put dijete želi nešto ispričati, a vi upravo imate nekog neodgodivog posla, recite djetetu da ste zauzeti i da ćete ga moći saslušati kad obavite taj posao. A tada mu zaista posvetite punu pažnju, ne dopuštajući da vas bilo što u tome omete. 

Kada slušamo drugu osobu, vrlo je teško oduprijeti se porivu da dajemo savjete ili nudimo rješenje problema. No dijete često ne želi vaš savjet ni vaše rješenje svog problema. Želi s vama podijeliti svoje misli i doživljaje. Ako ga pritom ne slušate, već mu nudite rješenja i savjete, nećete otkriti što vam želi reći. Nakon nekog vremena više vam se neće ni povjeravati. To je i sasvim razumljivo – želite li vi pričati s nekim tko vas ne sluša? Stoga slušajte svoju djecu strpljivo i sa zanimanjem. Dajte im priliku da se izraze riječima jer kroz priču s vama koji ih zaista slušate djeca će sama doći do rješenja.     

Roditelji često ne slušaju djecu. Često upućuju djeci kritike koje su pogubne za djetetovo samopouzdanje. Posebno u situacijama kada su ljuti i nešto ih smeta, djeci se obraćaju osuđujućim ti-porukama – TI si lijena. Šta TI misliš da sam se ja jučer rodila? TI nikada ne pospremiš svoju sobu! Učiniš li (TI) išta kako treba? Takvim načinom komuniciranja izazivamo kod djece osjećaj nevažnosti, krivnje i odbačenosti. Vrlo je važno koristiti se aktivnim ja – porukama, kojima izražavamo vlastite osjećaje i potrebe, ne osuđujući i ne ponižavajući drugu osobu. To su rečenice u kojima djetetu dajem do znanja što ja osjećam, želim, volim, trebam… Uzmimo primjer da nas dijete prekida u razgovoru. Možemo reagirati ti-porukom, govoreći djetetu „Koliko ti puta moram reći da me ne prekidaš dok razgovaram s nekim?!“ Poruka koju dijete zapravo čuje je „Glup si – toliko puta ti ponavljam jedno te isto.“ Aktivnom ja porukom djetetu možemo reći „Sada želim razgovarati s prijateljicom. Kad završim, voljela bih čuti tebe.“ Na ovaj način jasno smo djetetu dali do znanja što želimo i ponudili smo rješenje koje će ono vjerojatno prihvatiti, a nismo ga uvrijedili. Djetetu možemo reći „Zar ti nikad ne možeš počistiti iza sebe nakon ručka“, a možemo reći i „Vidim da si ostavio nered na stolu. Želim da to pospremiš.“ U prvom primjeru dijete može čuti kako ništa ne radi dobro. U drugom primjeru jasno mu dajemo do znanja što smo primijetili i što želimo, bez pogubnih kritika.

Slušajte svoju djecu, dajte im priliku da izraze svoje misli bez da im pritom namećete svoja rješenja. Izbjegavajte kritike jer su pogubne za dječje samopouzdanje. Obraćajte se svojoj djeci ja-porukama kojima im dajete do znanja da ih cijenite i poštujete. Tako ih učite da oni cijene i poštuju sebe, a i druge oko sebe.

Kategorije
Članovi pišu

Djeca i razvod braka

U Republici Hrvatskoj 2006. godine sklopljena su 22092 braka, a razvedeno ih je 4651, ili približno svaki četvrti brak. Kada pogledamo podatke iz 1980. godine, tada je razveden svaki šesti brak, ili još dalje, 1950, razveden je svaki 12 brak. Dakle, u pedesetak godina 3 puta se povećala stopa razvedenih brakova. U Krapinsko- zagorskoj županiji situacija je nešto povoljnija: 2006. godine razveden je svaki sedmi brak.

Osim što ima stresne i traumatske posljedice za bračne partnere, još su ozbiljnije posljedice razvoda braka za djecu. No vrlo je važno naglasiti da intenzitet i dalekosežnost tih posljedica u najvećoj mjeri ovisi o načinu kako su se partneri razveli: moguće je da se razvedu civilizirano, a moguće je da je razvod braka tek početak višegodišnjeg «rata» u kojem se ne biraju sredstva. Naime, vrlo se rijetko dogodi da je kod oba bračna druga istovremeno sazrela odluka da se brak razvede, najčešće jedan donese takvu odluku, a drugi se onda s time treba pomiriti. Npr. onaj partner koji već ima novu vezu, okrenut je budućnosti, i za njega je brak već prošlost, no onome tko je ostavljen, tek predstoji emocionalno proživljavanje gubitka, navikavanje na nove životne okolnosti i sl. U mnogim razvodima upravo u tom trenutku nastaje problem, jer »ostavljeni» bračni drug iz svoje povrijeđenosti i osjećaja napuštenosti može početi na najrazličitije načine usporavati ili otežavati razvod, osvećivati se na način da otežava komunikaciju i druženje partnera s djecom i slično. Ovakvo je ponašanje pokazatelj da osoba ne razlikuje partnersku od roditeljske uloge, da će majka npr. reći «tvoj nas je otac ostavio», iako on u stvari nije napustio dijete ili djecu, nego ženu. Ili će otac reći djetetu «tvoja nas majka više ne voli», iako u stvari žena više ne voli muža, što naravno nije ni od kakvog utjecaja na ljubav koju osjeća prema djetetu. Pošteno bi bilo reći «tvoj otac i ja više se ne volimo, ali ćemo tebe i dalje voljeti jednako kao do sada».

Razvod braka stvara negativnu sliku o sebi kod djeteta, dijete se osjeća krivim, osjeća tugu. Djeca mogu plakati, postati tiha i odsutna, postati zabrinuta da će izgubiti i tog roditelja s kojim žive. Brinut će i za onog roditelja s kojim ne žive, je li sam ili usamljen, pa će i zbog njega biti tužna i zabrinuta. Neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, ili sisati palac, ili tepati, tj. početi se regresivno ponašati, a neka mogu početi pokazivati bijes i prkos. Mogu se početi povlačiti iz društva vršnjaka, ili pokazivati probleme u vrtiću ili izvršavanju školskih obaveza. Dijete u svojoj ljutnji može reći «Ne želim živjeti ni s jednim od vas!», ili «Zašto ste me uopće imali?». Prilagođavanje na razvod braka roditelja dug je i bolan proces i može trajati više godina. Učestalost i intenzitet ovih poteškoća ovisi o tome kako su se roditelji razveli i koliko je roditelj s kojim dijete živi, omogućio djetetu da dio njegovog života bude i onaj drugi roditelj.

Ako razvod izgleda kao ratni sukob, partneri ne biraju sredstva u obračunu, pa im djeca služe kao sredstvo obračuna i ucjene. Ne dozvoljavaju djetetu komunikaciju s drugim roditeljem, iznose brojne nepovoljne podatke i na taj način ruše pozitivnu sliku o njemu. Roditeljska manipulacija može biti tih razmjera da dijete razvija brojne psihosomatske reakcije u blizini drugog roditelja. Dijete vrlo brzo nauči što želi čuti jedan roditelj a što drugi, a što pred kojim roditeljem treba ispričati a što prešutjeti, što će kojeg roditelja povrijediti. Tako je jedna majka zaključila da njena dvanaestogodišnja kći laže, da joj se ne može vjerovati, «jer jedno govori njoj, a drugo svojem ocu». Majka nije razumjela da djevojčica ima potrebu ugoditi i svojem ocu i njoj, i da ni jednoga od njih ne želi povrijediti.

Slikovita ilustracija kako se osjeća dijete u razvodu braka čiji roditelji su u višegodišnjem sukobu, jest crtež osmogodišnje djevojčice, koja je crtajući svoju obitelj, nacrtala nogometno igralište sa dva gola, ispred svakog gola po jedan igrač, a u sredini lopta. Objasnila je da lopta predstavlja nju, a igrači njene roditelje. Može li djetetova slika o sebi biti tužnija?

Nakon razvoda braka u našoj zemlji djeca najčešće žive s majkom, i to u 80% slučajeva. Laici ponekad misle da je to čak zakonska odredba. Ovdje je važno naglasiti da su pred zakonom oba roditelja izjednačena, a da je važno procijeniti s kojim će roditeljem djetetu biti bolje: koji će stvoriti optimalne emocionalne, a ne materijalne uvjete za život, koji će poticati, a ne sprečavati susrete s drugim roditeljem. Dakle nema pravila, svako je dijete jedinstveno i svaki je razvod braka jedinstven. Današnji očevi sve više sudjeluju u svakodnevnoj skrbi o djeci, pa to treba uzeti u obzir i kad se razvodi brak. Ima očeva koji nakon razvoda napuste i djecu i ponašaju se kao da ih nikad nisu ni imali, ali isto tako ima i majki koje naprave to isto.  Ako žele biti iskreni, roditelji bolje od suda ili bilo koje druge institucije znaju tko je za vrijeme zajedničkog života više brinuo o djetetu. A to onda znači da se mogu dogovoriti o tome s kim će djeca živjeti, kako i koliko često će viđati drugog roditelja. Razumljivo je da svaki normalan roditelj voli svoje dijete, i želi da dijete živi s njim. Ali u razvodu braka roditelj najprije mora misliti  o potrebama i željama svojeg djeteta, a tek onda o svojim željama. Važno je ne zaboraviti da razvodom braka onaj drugi roditelj ne postaje djetetov neprijatelj: nikome nije toliko stalo do djeteta kao ocu i majci, pa na to treba misliti svaka osoba koja se razvodi, koliko god se ljutila na svojeg partnera. Isto tako, dijete treba i oca i majku, a ima i potrebu o svojim roditeljima dobro misliti, jer su mu oni u godinama odrastanja najbliže osobe i izvor sigurnosti.

Neki bračni parovi uspiju nakon razvoda ostati u prijateljskom odnosu, ne smeta ih što je onaj drugi u novoj vezi ili braku. U takvim slučajevima djeci život može postati i bogatiji: mogu npr. dva puta ići na more, ili na skijanje ili dva puta slaviti svoj rođendan. Takvi se roditelji lako dogovore da na majčin rođendan dijete bude s njom, a na očev s njim, da dijete Božić provede s jednim, a Novu godinu s drugim roditeljem, da pola ljeta provede s ocem a pola s majkom i slično.

Ako pak partneri nakon razvoda više uopće ne razgovaraju, svoje će dijete pretvoriti u poštara koji će prenositi poruke. Ima li opravdanja da dijete na ovaj način bude opterećeno? Sprečavanje djeteta u komunikaciji s drugim roditeljem najozbiljnije je kršenje djetetovih prava.

Važno je naglasiti da svatko ima pravo, koje mu nitko ne može osporiti, da s nekim više ne želi živjeti, da se želi razvesti, i to je odluka koji svaki muškarac ili žena donosi samostalno. No ako imaju djecu, uvijek će toj djeci biti roditelji, i kao roditelji se u stvari ne mogu razvesti. Bit će prvih pričesti, svetih potvrda, matura, promocija, vjenčanja – kada je normalno da su prisutni i otac i majka, pa makar su razvedeni.

Kategorije
Članovi pišu

Emocionalna zrelost djeteta pred upis u 1. razred

Mnogi roditelji đaka prvaka željno ali i sa strepnjom iščekuju prvi nastavni dan nove školske godine. Naravno da su, posebno u prvim danima djetetova školovanja roditeljska briga, strpljivost, razumijevanje, dosljednost, upornost, poticanje, ohrabrivanje, od presudnog značaja za daljnje napredovanje djeteta, njegov uspjeh, razvoj njegove motivacije ali  i samopouzdanja te pozitivne slike o sebi. ,

No, roditelji moraju sudjelovati u odgoju i obrazovanju svog djeteta – njegovu razvoju i sazrijevanju tijekom čitavog perioda školovanja i odrastanja. Mnogi to vrlo brzo zaborave pa svu brigu olako prebacuju na školu i učitelje, očekujući uspjeh i napredak djeteta bez njihova sudjelovanja.

Početkom svog školovanja dijete počinje preuzimati svoje prve veće dužnosti i obaveze. Tako školovanje od djeteta zahtijeva  znatne tjelesne i intelektualne napore. Osnovna obveza djeteta u školi je učenje, a za tu funkciju potrebni su i neki preduvjeti – elementarna informiranost o predmetima i pojavama u svojoj okolini, mogućnost komunikacije djeteta sa svojom okolinom – učiteljima ali i drugom djecom, te motiviranost  da razumije, pamti, zapaža, psihomotorno se izražava.

Stoga, roditelji trebaju poraditi  na razvoju sljedećih sposobnosti svog djeteta:

– razvijenosti fine motorike ruku i dobre koordinacije oko-ruka (npr. kroz bojanje, precrtavanje  različitih crta i likova,uz sačuvanu formu i proporcije)

– sposobnosti zapažanja i razlikovanja ( vizualno zapažanje – pronalaženje skrivenih likova, slagalice, prostorni odnosi, širenje opsega pažnje

– sposobnosti koncentracije i memorije kroz npr. ponavljanje nizova, pjesmica, igranje  igara tipa memori i sl.), te

razvoju socio-emocionalnoj zrelosti  i stabilnosti  djeteta (komunikativnost, strpljivost, odgovornost, tolerancija – u skladu s dobi)

Mnogi autori socio-emocionalnu zrelost i stabilnost djeteta  svrstavaju u kategoriju najvažnijeg  aspekta zrelosti za upis u 1. razred  Pokazuje li vaše dijete želju za druženjem s vršnjacima, želi li se zajedno s njima igrati, emocionalno se zrelije prilagođava u novim i nepoznatim situacijama možete biti sigurni da je već zakoračio u  fazu razvoja tako potrebnu za daljnji razvoj i napredovanje bez nekih većih emocionalnih ali ne rijetko i psiho-somatskih problema.Za djecu koja se u toj dobi još uvijek nalaze u tzv. egocentričnoj fazi  (oni u svemu prvi, jedini i najvažniji), bez obzira na njihov dobar intelektualni status ne očekuje se daljnje napredovanje bez problema i poteškoća.

Zašto je toliko važna ta socio-emocionalna zrelost kod upisa u 1. razred ?

Važna je jer se upisom emocionalno stanje djeteta koje još nije zadovoljavajuće može samo pogoršati. Ne rijetko se događaju, početkom školovanja,  pa i kod djece koja su „na oko“ emocionalno stabilna ili su tek blaže emocionalno sputana u svom razvoju, kao i kod drugih odvajanja od djetetu bliskih, njemu značajnih osoba (npr. rastava braka roditelja, teži poremećaji odnosa u obitelji, rođenje brata ili sestrice), pojave tzv. poremećaja prilagodbe kao npr. smetnje sna, prkos, inat, motorički nemir, odbijanje ili prekomjerno konzumiranje hrane, sisanje prstiju, griženje noktiju, mucanje, zastoji u govoru, kašljucanje, tikovi.

Ako su od prije prisutni neki od navedenih simptoma oni se mogu pojačati ali i kombinirati sa novim simptomima pa se tako mogu javiti novi i teži poremećaji tipa noćno mokrenje, noćni strahovi, psihogena povraćanja i sl. Ti poremećaji uglavnom se javljaju kod emocionalno jače osjetljive djece ili pak kod djece usporenog socio-emocionalnog razvoja, odnosno mogu biti rezultat nedovoljne ili neadekvatne pripremljenosti djeteta za novonastale situacije. Uzroci ovakvih smetnji i poteškoća mogu dijelom biti i  nasljedno – konstitucionalni, ali svoj izvor mogu imati i u lošim iskustvima djeteta vezanim uz prošla, neugodna iskustva, najčešće odvajanja od njemu značajnih osoba u ranijem djetinjstvu (npr. zbog hospitalizacija).

Svi nabrojeni poremećaji u svojoj osnovi imaju simboličko značenje – znak su emocionalne napetosti, nesigurnosti, pomanjkanja samopouzdanja. Dijete na taj način izražava svoj strah da je manje vrijedno, da će biti napušteno, ostavljeno, odbačeno, teško mu je jer nije sigurno hoće li moći izvršavati postavljene obveze, zadovoljiti očekivanja – i roditelja ali i  učitelja.

Stoga i u njihovu liječenju treba poraditi upravo na ta dva aspekta. Kako bi se izbjegle nabrojene poteškoće ponajviše pomažu – pravilan odgoj djeteta, adekvatno bavljenje njime/kontinuitet odgoja, strpljenje, dosljednost, primjerenost, emocionalna toplina/. Dijete treba što više poticati, ohrabrivati, pripremati na promjene i to kroz što više razgovora i obrazloženja. Bude li neadekvatnih i nepoželjnih reakcija djetetu treba dati do znanja da nam se ne sviđa to što je učinio, i da to on može i bolje učiniti – te mu reći da se pokuša potruditi učiniti kako treba ili kako je ispravno, a da ga vi volite usprkos svega.

Kako bi se smanjila anksioznost i nesigurnost u djece treba im dati mogućnost iskazivanja što ih muči, čega se plaše. Važno je razumijevanje i interes roditelja za probleme njihova djeteta. Ne zaboravite – roditelji moraju uvijek biti podrška i oslonac svom djetetu, ali ga ne smiju ni previše zaštićivati i opravdavati. Kada se pojave određeni problemi i poremećaji, ako su blažeg intenziteta, psiholozi savjetuju-  treba ih prihvatiti kao razvojne poteškoće – dakle ne pridavati im suviše značenja već je i nadalje najvažnije poticanje, ohrabrivanje, pohvala za napredak, ali i pokušaje. Uvidi  li dijete da se roditelji puno brinu zbog njegova ponašanja te ga na silu žele mijenjati kod djeteta se najčešće takovo ponašanje samo učvršćuje, zbog pojačane napetosti ili pak povlastica koje takvim ponašanjem ono postiže. Kod neke djece zbog takvih poteškoća može se javiti i jak osjećaj krivnje što dodatno komplicira stanje. Simptomi se pojačavaju, dijete se osjeća manje vrijedno, ne voljeno, odbačeno, a to opet ima za posljedicu zatvaranje djeteta u sebe, bezvoljnost, apatičnost. Problemi se umnožavaju i pojačavaju. Kod takvih težih poremećaja svakako treba potražiti pomoć stručnjaka – kliničkog psihologa – psihoterapeuta.

Stoga, kako bi izbjegli nepotrebne poteškoće i probleme – postavljajte djetetu primjerene zadatke, imajte realna očekivanja od njega, bezmjerno ga potičite, hrabrite, pomažite mu. Pokazujte mu interes i razumijevanje za njegove probleme. Razgovarajte što više ali i družite se sa svojim djetetom što više, jer ionako će vam prebrzo odrasti i podosta se udaljiti od vas. Dokazujte mu da ga volite, iako ne volite baš sve njegove postupke. Podučite ga kako može drugačije i bolje.

Pokušajte i sami ponekad drugačije, možda možete i bolje, ali svakako budite uvijek uz svoje dijete i djelujte!                                                   

Kategorije
Članovi pišu

Obitelj u tranziciji

Od osamostaljenja Hrvatske slušamo kako smo u tranziciji, prolazimo kroz neke društvene promjene, odnosno, neki utjecaji dolaze do nas. Kako je obitelj temeljna jedinica društva, pokušajmo vidjeti kakvim to promjenama u obitelji svjedočimo.

U pradavna vremena postojale su plemenske zajednice sa svojim starješinama, točno utvrđenom podjelom rada svih članova i statusom određenim rođenjem. Odrastao, zdrav muškarac bio je vredniji član zajednice za razliku od žene, djeteta ili ostarjele osobe. Ukoliko je bio rođen u «višoj» klasi zadržavao je taj položaj bez obzira na svoje osobne karakteristike i vrijednosti. Ljudski život nije mnogo vrijedio, a žene i djeca su bili potrošna roba. Tako je u srednjem vijeku poznat slučaj dječjeg križarskog rata u kojem je stradao ni neslućen broj djece. Građansko društvo poznaje brojčano manju, tipično patrijarhalnu obitelj. Glava kuće, otac, donosi sve odluke, slušaju ga svi članovi obitelji,  a nasljeđuje ga obično najstari sin, Djeca u takvom okruženju, do otprilike, između dva svjetska rata, bila su forisirana da budu tiha, vrlo poslušna, a priznata metoda odgoja  bila je «batina». Odjeća djece tog vremena izgledom je nalikovala odjeći odraslih, samo je broj bio dječji. Još početkom dvadesetog stoljeća, «stučnjaci za djecu» su preporučivali da djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući jer se smatralo nepoželjnim da glava kuće biva uznemiravan prilikom jela običnom nazočnošću čak i vlastite djece.

Razvoj znanosti i tehnologije te zapošljavanje žena u ratnoj industriji, dovodi do promjena. Žene, do sada kućanice i roditeljice, postaju zaposlene, s pravom glasa, financijski neovisne o mužu ili ocu. Njihova pravna, radna i ekonomska samostalnost mijenja dotadašnje obiteljske odnose. Muškarac više nije jedini hranitelj ni apsolutni autoritet. Hijerarhija nestaje, a javljaju se uređeni partnerskog odnosi između muškarca i žene i demokratičniji pristup djeci. Ali, tako su ugrožene nečije stare navike.  Muškarci gube povlašteni položaj u obitelji, imaju teškoće prilagođavanja, dolazi do problema i sukoba. Netko tko je do jučer gledao svog djeda kako naređuje baki, sam o svemu odlučuje, «s visine» gleda na  kućanske poslova, kažnjava djecu i traži da ga se bezpogovorno sluša, taj će se teško snaći u «novim vremenima».

Obzirom na biološku dimenziju, funkcija i uloga majke je prva značajna po dijete i obitelj. Majčino zdravlje, brige, strahovi, tjeskoba, prvo su što utječe na potomke, a zatim odnosi između djetetu dviju najvažnijih osoba, oca i majke. Ako su ti odnosi stalno odmjeravanje snaga tko je «glavni», a tko «poslušan», tko radi «muške», a tko «ženske» poslove, je li «glava kuće s kratkom ili dugom kosom» i sl., onda će se najvjerojatnije dogoditi razvod braka, odnosno, raspad obiteljske zajednice. Uopće se u današnje doba odnos između muškarca i žene razvija u tako kratkom roku da se ponekad ni oni sami ne stignu snaći. Iz nepripremljenosti jednih na druge, nepoštivanja tuđih prava i neuvažavanja međusobnih razlika i potreba, dolazi do problema među partnerima koja dalje vode problemima u obitelji i u podizanju potomaka.

Način života današnjeg čovjeka traži brzinu i dobru organizaciju. Zahtjevi na radnom mjestu, društvene obveze, potrošačke navike i potreba da se ima što više u materijalom smislu, stres, nervoza, otuđenost utječu na ljude pa pojedinci  «pucaju po šavovima». Jedna od zabluda je tvrdnja da se može biti dobar roditelj, a istodobno biti nezadovoljan položajem u braku, poslom, statusom u životnoj sredini i sl. Obitelj je na mnogo načina ovisna o zbivanjima u društvu političke, kulturne, socijalne ili tržišno-radne naravi. Pa ma što to dolazilo i prolazilo iz «bijela svijeta» kroz naše krajeve i ostavljalo tragove među nama, ostaje činjenica da je obitelj ipak jedina, dovoljno snažna i prilagodljiva da preuzme odgovornost za negativne učinke koje društveni sustav može imati na pojedince.

I što dalje? Ona vjekovnu «poštuj oca i majku da dobro ti bude na zemlji» suvremenim jezikom interpretirajmo u «poštujmo obiteljske vrijednosti», bez predrasuda i želje za materijalnom dobiti. Kad već društvo kroz svoje institucije mora zadirati u obiteljske odnose neka to svakako čini putem stručnih osoba, senzibiliziranih za takvu problematiku uz zakonsku regulativu prava i povlastica koja se odnose na roditeljstvo. Na kraju i svatko od nas je slobodan odbaciti spekulacije i utjecaje koji ugrožavaju ili minimaliziraju važnost obitelji.

Autor teksta: Tončica Božić, psihologinja