Kategorije
Članovi pišu

Internet, pažnja i pamćenje: Kako čitamo hipertekst?

Sasvim je izvjesno da živimo u internetskom dobu. U svijetu postoji preko 2,2 mlrd. korisnika Interneta. U Hrvatskoj nas ima preko 2.5 milijuna. Internet je dostupan svuda oko nas, putem naših računala, mobitela pa čak i televizora. Bez prevelikih poteškoća možemo u trenutku pristupiti velikom fondu informacija i pregledati ih u potrazi za specifičnom informacijom zahvaljujući velikim, lako pretraživim i međusobno jako povezanim bazama podataka poput Googleovog indeksa stranica ili pak najpoznatije internetske enciklopedije – Wikipedije. U tekstovima na koje nailazimo krećući se stranicama ovih baza, ključni ili semantički srodni pojmovi često su istaknuti. Klikom na njih, možemo pristupiti nekim drugim člancima ili tekstovima koji ove istaknute pojmove dodatno pojašnjavaju. Ove poveznice na druge sadržaje nazivaju se još i hiperveze, a tekst prošaran hipervezama naziva se hipertekstom. Osim na Internetu, hipertekst se dosta često koristi i u internim edukativnim bazama podataka raznih organizacija.,

Hipertekst je isprva smatran iznimno korisnim prezentacijskim medijem koji će revolucionarizirati prikaz edukativnih, ali i raznih drugih sadržaja. Tako se smatralo da će interaktivnost čitanja koja se postiže navigacijom kroz hipertekst olakšati čitateljima da stvore bogate, visoko povezane strukture znanja (Fredin, 1997; prema DeStefano i LeFevre, 2007). U ovom optimističnom duhu započelo je ispitivanje utjecaja hipertekstualne prezentacije sadržaja na razumijevanje i pamćenje istog. Međutim, rezultati su ubrzo pokazali drugačiju sliku. Tako su, primjerice, Miall i Dobson (2001) svojim ispitanicima dali na čitanje hipertekstualiziranu verziju nekih proznih djela, pri čemu je jedna skupina napredovala kroz tekst klikom na hipervezu na kraju pročitane cjeline ili odlomka, dok je druga morala kliknuti na hipervezu u samom odlomku. Iako je u oba slučaja bio isti linearan slijed priče, ispitanici koji su klikali na hiperveze sadržane u samom tekstu, mnogo su slabije razumjeli tekst u naknadnim ispitivanjima. Zhu (1999) je otkrila da broj hiperveza u tekstu nepovoljno utječe na razumijevanje teksta i dosjećanje činjenica. Drugim riječima, što je bio veći broj hiperveza u tekstu, ispitanici su u naknadnom ispitivanju iskazali slabije dosjećanje činjenica i razumijevanje pojmova. Zanimljiva je činjenica da je ovaj učinak pronađen u situacijama gdje ispitanici nisu slijedili hiperveze, već su samo čitali hipertekst. Također, neka istraživanja pokazuju da se linearni ili običan tekst čita značajno brže od hiperteksta (DeStefano i LaFevre, 2007).

Što se to događa? Lako je shvatiti kako bi slijeđenje hiperveza i prelazak s jednog teksta na drugi moglo negativno utjecati na praćenje teksta, no što se događa s ljudima koji nisu slijedili hiperveze? Jedno od objašnjenja je da nas hipertekst po svojoj prirodi dodatno kognitivno opterećuje. Moguće je da samo prisustvo poveznica ometa tok naše pažnje pružanjem kratkog i u većini slučajeva nesvjesnog distraktorskog zadatka – kliknuti, ili ne kliknuti? Svaki puta kada se suočimo s hipervezom, prekidamo zadatak čitanja kako bismo napravili zadatak odluke o slijeđenju iste – što znači slabije kodiranje pročitanog u pamćenju jer se pažnja i kognitivni resursi dijele između zadataka.

Utješna je činjenica da nismo svi jednako zahvaćeni dodatnim kognitivnim opterećenjem uslijed čitanja hiperteksta. Ovisno o individualnim razlikama u rasponu našeg verbalnog radnog pamćenja, bolje ćemo ili lošije se snalaziti u hipertekstu. Što više toga možemo zadržati u našem radnom pamćenju kada se suočimo s gore navedenim distraktorskim zadatkom, to ćemo lakše nastaviti slijediti tekst. Dodatan individualni faktor koji utječe na sposobnost zapamćivanja i učenja iz hiperteksta je predznanje, pri čemu pojedinci s višim predznanjem podjednako dobro uče nove podatke iz istog polja neovisno o tome je li medij tekst ili hipertekst. Tako možemo zaključiti da će pojedinci na koje će prezentacija sadržaja hipertekstom najviše nepovoljno utjecati oni s slabijim radnim pamćenjem i niskim predznanjem o temi koju čitaju te bi njima bolje bilo prezentirati sadržaj u obliku običnog, linearnog teksta (DeStefano i LaFevre, 2007).

Ipak, nije sav hipertekst jednako loš. Brzina pronalaska relevantnih informacija u hipertekstu može se povećati njegovim pravilnim strukturiranjem, u čemu treba težiti manjem broju poveznica, oblikovanju poveznica na način koji će bolje ukazati na to kamo će ista odvesti te izbjegavanju nestandardnih oblika prikaza sadržaja poput semantičkih mapa i grananje odlomaka teksta kroz više hijerarhijskih razina ili odvojenih stranica. Drugim riječima, što je hipertekst sličniji običnom tekstu i što se više olakša zadatak odluke o slijeđenju poveznice na način da je iz njenog imena ili opisa jasnije na kakav sadržaj vodi, to će savladavanje istog značiti po čitatelja manji kognitivni napor, čime će se i uspješnost učenja i zapamćivanja podataka prezentiranih hipertekstom povećati.

Iako se prvotni san o revoluciji u prezentaciji edukativnih i inih sadržaja rasplinuo, boljim razumijevanjem načina na koji čitamo hipertekst, možemo kroz pametniji dizajn stranica olakšati njegovo savladavanje ili pak odlučiti da ćemo se, dok netko ne riješi ove poteškoće u dizajnu, u svom cjeloživotnom obrazovanju radije držati poznatog linearnog slijeda bez distrakcija koji nam pruža dobra stara knjiga.

Literatura:

DeStefano, D. i LaFevre, J.A. (2007). Cognitive load in hypertext reading: A review. Computers in Human Behavior, Vol. 23, str. 1616-1641.

Miall, D. S. i Dobson, T. (2001). Reading Hypertext and the Experience of Literature. Journal of Digital Information, Vol. 2, No. 1, Texas Digital Library.

Sternberg, R.J. (2005). Kognitivna psihologija. Naklada Slap. Jastrebarsko.

Zhu, E. (1999). Hypermedia Interface Design: The Effects of Number of Links and Granularity of Nodes. Journal of Educational Multimedia and Hypermedia, Vol. 8, No. 3, str. 331-58.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *