Kategorije
Članovi pišu

Značaj tjelesnog kontakta za djecu

Do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, psihologija je bila bihevioristički i strogo znanstveno orijentirana disciplina. Prevladavalo je mišljenje kako se, kao znanost koja teži što egzaktnijim, mjerljivim principima, treba usmjeriti samo na pojave koje je bilo moguće objektivno proučavati. Smatralo se da ljudska motivacija proizlazi iz osnovnih nagona kao što su glad, žeđ, izbjegavanje boli i pronalaženje ugode. Kao takva, psihologija se nije previše zanimala za „eterične“, neznanstvene pojmove poput ljubavi, bliskosti, privrženosti,  a motivi kao ljubav i nježnost smatrani su sporednima i manje bitnima u objašnjavanju ljudskog ponašanja.

Kao jedna od prekretnica u takvom načinu razmišljanja bilo je i istraživanje Harryja Harlowa, 50-ih godina prošlog stoljeća. On je svoje eksperimente provodio na primatima, točnije mladuncima makaki majmuna, koji su ljudima slični u mnogim aspektima: po pitanju privrženosti, reagiranja na nježnost, ali i doživljavanju i izražavanju straha i frustracija. Primijetio je da su se mladunci majmuna, koji su odrasli u laboratoriju bez kontakata s majkom, skloni vezati uz nežive predmete poput pokrivača kojim su bili prekriveni podovi kaveza. Zaključio je da je ta povezanost slična onoj koju djeca uspostavljaju s određenim jastukom, pokrivačem ili plišanom igračkom. Također, došao je do zapanjujućeg zaključka da su mladunci majmuna, držani u kavezima bez prostirki, imali malo vjerojatnosti za preživljavanje dulje od 5 dana.

Dotadašnji stav stručnjaka je bio da su bebe, kako majmunske tako i ljudske, privržene svojim majkama prvenstveno zbog njihovih sposobnosti da zadovolje njihove osnovne potrebe kao što je glad. Harlowljevo otkriće je probudilo sumnju da je i potreba za ljubavlju bitna, kao i potreba za hranom i vodom. U svom slavnom istraživanju koristio je dvije „zamjenske majke“ za mladunčad majmuna, napravljene od žice.  Jedna je bila presvučena mekom tkaninom, a druga je bila izrađena samo od žičane mreže.

Polovica mladunčadi je dobivala mlijeko iz bočice stavljene na presvučenu majku, a polovica iz bočice postavljene na žičanu majku. Ipak, u trenucima stresa , kao i u vrijeme opuštanja, majmunčići su mnogo radije bili u kontaktu s mekanom, platnenom majkom, čak i ako su mlijeko inače dobivali od žičane majke. Za mladunčad je očito od mogućnosti dojenja važniji čimbenik bio tjelesni kontakt i ugodnost dodira tkanine ili „majčinska ljubav“.

Harlow je zaključio da je majmunčićima za zdravo i sretno odrastanje dovoljna i vrlo jednostavna majčinska figura kao što je žičana lutka. Ipak, ovaj zaključak se pokazao ishitrenim i pogrešnim kada su majmunčići odrasli. U usporedbi s majmunčićima odraslim u normalnim uvjetima, majmuni iz eksperimenta su u svom ponašanju pokazivali dvije krajnosti: od tijesne povezanosti do vrlo agresivnog i destruktivnog ponašanja. Također, malo ih je u odrasloj dobi bilo sposobno za parenje, a majmunice koje su imale potomstvo nisu se na primjeren način brinule za njega.

Jasne su usporedbe koje se mogu primijeniti na ljude, a koje je u svom istraživanju potvrdio mađarski psihijatar Rene Spitz. On je usporedio djecu odgojenu u čistom i urednom, ali strogom domu za nahočad i djecu iz zatvorskih jaslica, mjesta svakako neprimjerenog za život dojenčadi, ali s puno tjelesnog kontakta s majkama.  U dvije godine više od trećine djece iz doma za nahočad je umrlo, dok su i nakon pet godina sva djeca u zatvorskim jaslicama bila živa. Razliku je činilo to što je majkama u jaslicama bilo dopušteno brinuti se o djeci, dok su djeca u domu odrasla okruženi medicinskim sestrama koje im nisu poklanjale nježnost i ljubav.

Zaključak ovih istraživanja danas je svima jasan – bebama i maloj djeci je potrebna tjelesna i emocionalna povezanost za normalno odrastanje.  Ipak, stavovi o odgoju u prošlosti su bili drugačiji, što je starijim čitateljima vjerojatno poznato i iz njihovog djetinjstva; nježnost u odgoju se često zamjenjivala strogošću, disciplinom i općenito stavom da je „batina je izašla iz raja“. Opisani rezultati istraživanja su suprotstavljali tadašnjem viđenju pravilnog odgoja djece, ali s vremenom su postali općeprihvaćeni. Zato u novije vrijeme nisu rijetki savjeti liječnika koji mladim majkama često savjetuju da svoju tek rođenu djecu drže na goloj koži.  Taj i slični savjeti, kao što je isticanje važnosti dojenja na uspostavljanje kontakta između majke i djeteta, proizlaze iz saznanja o razornim učincima izostanka takvog kontakta.

Nadalje, čak i ako roditelji djeteta koriste metodu puštanja bebe da se isplače, kako bi se naučila umiriti, ne bi smjeli u potpunosti ignorirati njen plač. Naime, novija istraživanja su pokazala da djeca, kao uostalom i odrasli, kad su pod stresom, proizvode hormon kortizol. Djelovanje tog hormona je vrlo jako kod malene djece, čiji mozak je u jeku razvoja, i može nepovratno oštetiti ili čak uništiti stanice mozga. Kortizol posebno djeluje na hipokampus, odnosno dio mozga zadužen za pamćenje i učenje. Djeca koja dugo vremena imaju visoke razine kortizola pokazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj s djecom kod koje je razina kortizola normalna. Tjelesni kontakt, s druge strane, snižava razine kortizola. Važnost dodira za normalan razvoj djece je tolika da neki stručnjaci smatraju da su se dječja lica – meka, okrugla i privlačna– razvila upravo zato da izazovu dodire od onih koji ih vole. Dakle, ako želimo odgojiti zdravu i stabilnu djecu, moramo obratiti pažnju na ono što im je potrebno za optimalan razvoj, a tjelesni kontakt je jedan od bitnih faktora.

Kategorije
Članovi pišu

Kako razgovarati s djecom

Način na koji razgovaramo s djecom znatno utječe na djetetovu sliku o sebi. Najnovija istraživanja pokazuju da djeca tjedno s roditeljima razgovaraju ukupno 30 do 40 minuta. Velik dio razgovora s djetetom roditelj potroši na kritiziranje djeteta  i njegova ponašanja. Većina djece s kojima svakodnevno radim žale mi se kako ne mogu razgovarati sa svojim roditeljima. Vjeruju kako od razgovora nema koristi jer ih roditelji ionako neće razumjeti.,

Kada ih pitam o čemu razgovaraju sa svojim roditeljima, kažu mi kako se razgovori uglavnom vrte oko škole, kućanskih obveza i izlazaka. Žale se kako roditelji nemaju pojma kako se oni osjećaju, što im zaista treba, što im smeta u međusobnom odnosu, što misle o različitim stvarima…

Razmislite o tome kako vi razgovarate sa svojim djetetom. Da li i vi uglavnom vodite bitke oko škole, izlazaka i kućanskih obveza? Da li se u vašoj obitelji „ozbiljni“ razgovori vode samo kad se nešto dogodi ili običavate iz čista mira pitati dijete kako je, kako se osjeća, što mu se vrti po glavi, koliko je zadovoljno sobom, vama, prijateljima, školom? Da li ste spremni slušati svoje dijete kada izrazi potrebu za razgovorom s vama? Koliko puta ste rekli svome djetetu „Samo pričaj, slušam te“, a istovremeno ste prali posuđe ili čitali novine? Slušati uopće nije lako. Sigurno ste se našli u situaciji kada ste željeli nešto ispričati svom partneru, a on vas „sluša“ i istovremeno gleda TV. Kako ste se tada osjećali? Da bi vaše dijete naučilo voljeti i cijeniti sebe kao osobu, neophodno je da nađete vremena slušati ga na način da osjeti da vas zaista zanima ono što govori. Na taj način pokazujete djetetu da vam je važno i dijete uči voljeti i cijeniti sebe. Stoga, kada vam sljedeći put dijete želi nešto ispričati, a vi upravo imate nekog neodgodivog posla, recite djetetu da ste zauzeti i da ćete ga moći saslušati kad obavite taj posao. A tada mu zaista posvetite punu pažnju, ne dopuštajući da vas bilo što u tome omete. 

Kada slušamo drugu osobu, vrlo je teško oduprijeti se porivu da dajemo savjete ili nudimo rješenje problema. No dijete često ne želi vaš savjet ni vaše rješenje svog problema. Želi s vama podijeliti svoje misli i doživljaje. Ako ga pritom ne slušate, već mu nudite rješenja i savjete, nećete otkriti što vam želi reći. Nakon nekog vremena više vam se neće ni povjeravati. To je i sasvim razumljivo – želite li vi pričati s nekim tko vas ne sluša? Stoga slušajte svoju djecu strpljivo i sa zanimanjem. Dajte im priliku da se izraze riječima jer kroz priču s vama koji ih zaista slušate djeca će sama doći do rješenja.     

Roditelji često ne slušaju djecu. Često upućuju djeci kritike koje su pogubne za djetetovo samopouzdanje. Posebno u situacijama kada su ljuti i nešto ih smeta, djeci se obraćaju osuđujućim ti-porukama – TI si lijena. Šta TI misliš da sam se ja jučer rodila? TI nikada ne pospremiš svoju sobu! Učiniš li (TI) išta kako treba? Takvim načinom komuniciranja izazivamo kod djece osjećaj nevažnosti, krivnje i odbačenosti. Vrlo je važno koristiti se aktivnim ja – porukama, kojima izražavamo vlastite osjećaje i potrebe, ne osuđujući i ne ponižavajući drugu osobu. To su rečenice u kojima djetetu dajem do znanja što ja osjećam, želim, volim, trebam… Uzmimo primjer da nas dijete prekida u razgovoru. Možemo reagirati ti-porukom, govoreći djetetu „Koliko ti puta moram reći da me ne prekidaš dok razgovaram s nekim?!“ Poruka koju dijete zapravo čuje je „Glup si – toliko puta ti ponavljam jedno te isto.“ Aktivnom ja porukom djetetu možemo reći „Sada želim razgovarati s prijateljicom. Kad završim, voljela bih čuti tebe.“ Na ovaj način jasno smo djetetu dali do znanja što želimo i ponudili smo rješenje koje će ono vjerojatno prihvatiti, a nismo ga uvrijedili. Djetetu možemo reći „Zar ti nikad ne možeš počistiti iza sebe nakon ručka“, a možemo reći i „Vidim da si ostavio nered na stolu. Želim da to pospremiš.“ U prvom primjeru dijete može čuti kako ništa ne radi dobro. U drugom primjeru jasno mu dajemo do znanja što smo primijetili i što želimo, bez pogubnih kritika.

Slušajte svoju djecu, dajte im priliku da izraze svoje misli bez da im pritom namećete svoja rješenja. Izbjegavajte kritike jer su pogubne za dječje samopouzdanje. Obraćajte se svojoj djeci ja-porukama kojima im dajete do znanja da ih cijenite i poštujete. Tako ih učite da oni cijene i poštuju sebe, a i druge oko sebe.