Oznaka: roditelji

Kategorije
Projekti

Ključni rezultati istraživanja potreba roditelja djece s razvojnim rizicima i teškoćama te potreba stručnjaka

Kao član Koalicije za ranu intervenciju u djetinjstvu, aktivno sudjelujemo u aktivnostima projekta „Koalicija za ranu intervenciju u djetinjstvu“, podržanog od strane Fonda za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

U okviru projekta smo sudjelovali i u pripremi i provedbi istraživanja o potrebama roditelja djece s razvojnim rizicima i teškoćama, potrebama stručnjaka različitih profila i potrebama za osnaživanjem organizacija civilnog društva u Krapinsko-zagorskoj županiji. S vama dijelimo
ključne rezultate istraživanja.

Također, rezultate istraživanja smo koristili i u izradi takozvanog policy brief dokumenta – dokumenta s preporukama za zagovaranje integriranog modela rane intervencije u djetinjstvu u Krapinsko-zagorskoj županiji. Dokument je nastao kao rezultat prijašnjih sastanaka Koalicije i
Mreže te sastanaka i povratnih informacija članova Upravnog odbora HURID-a.

Trenutno su u tijeku sastanci s donositeljima odluka s kojima zajednički razmatramo na koje načine se navedene preporuke mogu koristiti te koje su mogućnosti za poboljšanje položaja djece s razvojnim rizicima i teškoćama te njihovih obitelji.

O projektu i provedenim aktivnostima u sklopu projekta možete pročitati više na mrežnoj stranici KRID-a: https://krid.hurid.hr.

Poster s detaljnijim rezultatima možete preuzeti s naše stranice ovdje:
Rezultati istraživanja

Kategorije
Članovi pišu

Psihosocijalni aspekti razvoda braka prema novom Obiteljskom zakonu

ili

što je novo u postupku razvoda braka?

Novi Obiteljski zakon koji je u primjeni od 2015. godine izazvao je puno diskusije, osporavanja i kritiziranja u stručnoj javnosti a i šire. Ovaj komentar je promišljanje u uočenim novinama i posljedicama koje one imaju na sudionike postupaka – bračne parove u razvodu i posljedično njihovu djecu.

Ono što novi Obiteljski zakon prvenstveno potiče i naglašava jest suradnja i dogovaranje među roditeljima prije, tijekom i nakon razvoda braka. Ukoliko je bračni par prihvatio razvod kao gotovu činjenicu, i može prevladati eventualne konflikte, preostaje im da se dogovore o budućnosti svoje djece na način koji oni sami procjenjuju najboljim – izradom plana zajedničke roditeljske skrbi, u kojem će definirati s kojim će roditeljem dijete/djeca stanovati, kako i kada će odražavati osobne odnose s drugim roditeljem i koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje. Uvažava se da roditelji najbolje poznaju svoju djecu i njihove potrebe (bolje od suda, centra ili bilo koje druge institucije), da je svaka obitelj jedinstvena, pa i u trenutku razdvajanja, te da je pravo roditelja pronaći rješenja koja su po mjeru upravo njihovog djeteta/djece. Ovisno o djetetovoj dobi, uvažit će se i njegovo mišljenje. Omogućuje se individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja.

Da bi se navedeno omogućilo, uvedene su nove procedure, i to postupak obaveznog savjetovanja prije razvoda braka/raspada vanbračne zajednice, te postupak obiteljske medijacije, u našoj županiji provodi se pri Obiteljskom centru u Krapini.,

U okviru postupka obaveznog savjetovanja, bračne drugove/roditelje savjetuje se o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka, te ih se potiče da sami naprave plan zajedničke roditeljske skrbi. Naime, činjenicom razvoda braka, ne mijenjaju se roditeljska prava niti obaveze prema djeci. Kad se par razvede, nisu više životni partneri, ali ostaju i nadalje roditelji svojoj djeci. Novi Obiteljski zakon potiče upravo to: roditeljsku suradnju na planu roditeljstva nakon razvoda/raspada zajednice života.  U planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi definirat će s kojim će od njih   djeca stanovati, kako će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, te koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje djece. Važno je napomenuti da ovaj plan nije „za vječnost“, tj. bit će ga potrebno modificirati svakih nekoliko godina, možda svake tri godine. Zašto? Jer se mijenjaju potrebe djeteta ovisno o njegovoj životnoj dobi – potrebe dvogodišnjeg djeteta drugačije su od potrebe djeteta koje pohađa školu, a potrebe srednjoškolca drugačije su od potreba djeteta osnovnoškolskog uzrasta. Partneri koji su nakon razvoda ili raspada vanbračne zajednice nastavili surađivati kao roditelji, sami će procijeniti kada je potrebno mijenjati plan zajedničke roditeljske skrbi, pa će  sačiniti novi, koji će biti usklađen  s potrebama njihovog djeteta.

Moguće je da bračni par u razvod krene bez dogovora, ali tijekom postupka pri centru ili kasnije na sudu, u svakom trenutku mogu predložiti svoj dogovor, ukoliko je do njega u međuvremenu došlo. Kao nova usluga, nudi se obiteljska medijacija – postupak kojem je cilj sporazumno rješavanje obiteljskih sporova. Dakle, ukoliko se bračni/vanbračni partneri tijekom postupka pri centru za socijalnu skrb nisu dogovorili kako će nadalje skrbiti o djeci, pruža im je još jedna mogućnost, a to je postizanje dogovora u okviru obiteljske medijacije. Ukoliko se niti u okviru ovog postupka ne postigne sporazum o djeci, razvod braka pokreće tužbom onaj partner koji se želi razvesti, i tada sud odlučuje o budućnosti djece. Vanbračni partneri pokreću u takvom slučaju tužbom postupak za donošenje odluke o djeci.  

Promjena u odnosu na Obiteljski zakon iz 2003. godine očituje se i u tome što se u razvodu braka više ne postavljaju pitanja o razlozima nastanka bračnih poteškoća. Naime, u Obiteljski zakon iz 2003. godine navodilo se da će se u okviru postupka posredovanja među bračnim drugovima prije razvoda braka, utvrđivati bračne poteškoće, te nastojati da se te poteškoće otklone. Iako je bila iznimno mala uspješnost posredovatelja (centra za socijalnu skrb) u otklanjanju poteškoća, tj. rijetko se dogodilo da bi se bračni parovi u okviru ovog postupka pomirili, bračni drugovi imali su mogućnost u okviru postupka posredovanja razgovarati i o poteškoćama u svojem partnerkom odnosu, predlagati jedno drugome promjene, a sve sa ciljem održanja bračne zajednice. Sadašnji zakon nema taj zadatak: nije posao centra kao institucije koja provodi postupak obaveznog savjetovanja baviti se razlozima za raspad bračne zajednice: prepušteno je bračnim parovima da sami, ukoliko su za to spremni ili osjećaju potrebu, potraže usluge bračnog savjetovanja kod dostupnih pružatelja takvih usluga, i to prije nego što uopće krenu u proceduru razvod braka. Dakle, pri donošenju odluke o tome hoće li se razvesti ili ne, bračni partneri potpuno su autonomni: ako su u tome suglasni, situacija je jednostavna, no ako se razilaze oko te odluke (jedan želi razvod a drugi ne želi), na njima je da odluče hoće li se samoinicijativno obratiti bračnom terapeutu. Država se kroz svoje institucije ne miješa u donošenje ovakve odluke, čime se poštuje autonomija volje pojedinca. Konkretno, prema Obiteljskom zakonu iz 2015. godine, u trenutku pokretanja procedure razvoda braka, bračnom paru ne postavlja se pitanje zbog čega se razvode (jednako kao što ih se prilikom sklapanja braka ne pita zašto ulaze u brak). U ovim odlukama osobe imaju potpunu autonomiju.

Obiteljski zakon iz 2015. godine u primjeni je tek nešto više od godinu dana, i bit će potrebno da u javnosti zaživi nova praksa, tj. da se stvori svijest o autonomiji odlučivanja o razvodu braka. Dosadašnje iskustvo pokazuje da većina parova uspijeva postići dogovor o djeci samostalno, pa s gotovim planom dođu na sud u postupak razvoda. Jedan dio parova taj dogovor uspije   postići pri centru za socijalnu skrb kroz postupak obaveznog savjetovanja, a jedan dio njih u okviru postupka medijacije. Ostaje još jedan, ipak manji, broj parova kod kojih se konflikti iz bračnog odnosa odražavaju i na roditeljski odnos, te otežavaju roditeljsku suradnju. O njihovoj djeci (s kojim će roditeljem stanovati, kako i kada će održavati osobne odnose s drugim roditeljem, koliko će drugi roditelj doprinositi za uzdržavanje) odlučit će sud. Važno je naglasiti da  potrebe djeteta najbolje poznaju njegovi roditelji, i zato novi Obiteljski zakon potiče roditelje da se sami dogovore o budućnosti svoje djece. Tek kad taj dogovor izostane, nužno je postupanje države kroz nadležne institucije (centar za socijalnu skrb, sud), kako bi se odlučilo kako će roditelji i dalje, u situaciji razdvojenog života, zajedno skrbiti o djeci.

Napisala: psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ.spec.act.soc.

Kategorije
Članovi pišu

Obiteljski odnosi – sistemska perspektiva

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. U našoj zemlji česte su i trigeneracijske obitelji (roditelji, djeca te djed i/ili baka). Obitelj mogu sačinjavati i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece.

Međusobni odnosi u nekoj obitelji odlučujući su za psihičko zdravlje pojedinca jednako kao što i svaki član obitelji na svoj način djeluje na obiteljske odnose a time i na obitelj kao cjelinu. Nemoguće je biti članom neke obitelji a da pojedinac ne doprinosi (aktivno ili pasivno) kvaliteti obiteljskih odnosa. Ponašanje jednog člana obitelji pokazat će svoje djelovanje na čitavu obitelj samo uz pristanak (na svjesnoj ili podsvjesnoj razini) ostalih članova obitelji.,

Vjerujem da će se većina laika i stručnjaka lako složiti s prethodnim rečenicama. No kad se u obitelji pojavi problem, odjednom smo spremni zanemariti „djelovanje svakoga na svakoga u obitelji“ i početi se baviti onom osobom koja problem manifestira. Za ilustraciju, česti su slučajevi djece s poteškoćama u odnosu s drugima (drugom djecom, vlastitim roditeljima, učiteljima…), koja npr. pokazuju agresivno ponašanje, ili školski neuspjeh, ili započnu s prekomjernom konzumacijom alkohola…. Roditelji će se obratiti stručnjaku, s očekivanjem da on/ona „popravi“ dijete, zanemarivši vlastitu odgovornost, utjecaj ali i moć. Kao uzroke problema koje dijete pokazuje navest će utjecaj vršnjaka, televizije, škole…. Da, i ti faktori imaju svoje djelovanje, no ipak je obitelj mjesto gdje nastaju, čuvaju se ili ozdravlju simptomi. Ova rečenica nema u podlozi sadržaj „za sve su krivi roditelji“, nego „najveće izvorište odgovornosti je u obitelji tj. na odraslim članovima obitelji“. Ta odgovornost važna je radi mogućeg djelovanja u budućnosti. Drugim riječima, ako prihvatimo da je problem nastao u obitelji, otvaramo vrata različitim mogućnostima prevladavanja problema. Ovo je jednako važno za roditelje koji su dakle ključni za prevladavanje poteškoće, kao i za stručnjaka – koji neće pokušati „popraviti“ dijete s problemom, nego će zajedno s roditeljima istraživati koju svrhu taj problem (simptom obiteljskih poteškoća) ima u obitelji.

Za ilustraciju, poslužimo se primjerom. Dvanaestogodišnji Marko u školi je izrazito agresivan prema drugoj djeci, nezainteresiran za praćenje nastave, ometa nastavu. Kod kuće roditelji ne primjećuju ovakvo Markovo ponašanje, opisuju ga kao poslušnog i suradljivog. Iz sistemske perspektive, Markovo ponašanje potrebno je gledati kao simptom, koji služi tome da prema van „upali crveno svjetlo“ kako bi upozorio da u obiteljskim odnosima postoje poteškoće. Kakve mogu biti te poteškoće? Moguće je da je bračni odnos roditelja u krizi, da se učestalo svađaju, da spominju razvod braka. Moguće je da je otac puno odsutan iz obitelji iako nije stalno zaposlen, a da je majka opterećena brigom o obitelji jer ima osim Marka još dvoje male djece. Iz sistemske perspektive, kakva je uloga Markove agresivnosti? Više je mogućnosti: to može na prijer biti poziv u pomoć za čitavu obitelj; ili, ako prijeti razvod, radi sinovih poteškoća roditelji mogu odjednom prestati sa svojim sukobima, posvete se sinovim poteškoćama, i tako njegova agresivnost služi tome da se privremeno bračni sukob povuče. Dječakov agresivnost može se tada smanjiti, a roditelji ili poraditi na rješavanju bračnih poteškoća, ili ponovno nastaviti sukob, tamo gdje je privremeno zastao.

Ukoliko poteškoće ovog dječaka analiziramo na ovaj način, potpuno ćemo ih drugačije doživjeti nego kao kroz tradicionalan „dječak ima problem“ pristup. Uz naglašavanje da nije cilj ove roditelje proglasiti „krivcima“ za dječakove teškoće, nego otvaranje niz mogućnosti djelovanja u budućnosti, i to na način da odrasli, u ovom slučaju roditelji, preuzmu odgovornost za kvalitetu odnosa i procesa u obitelji. Ponekad se odrasli mogu upitati „što nam se događa“ pa i sami doći do određenih odgovora, a ponekad će im biti potrebna stručna pomoć za definiranje onih procesa u obitelji koji su rezultirali poteškoćama.

Preuzeti odgovornost u odnosu na svoje dijete koje pokazuje agresivnost znači da mu se roditelji neće obratiti strogim tonom i reći „Marko, izvoli se popraviti!“, nego će početi razmišljati koji su to procesi u obitelji proizveli Markovu patnju; vjerojatno je da će osoba izvan obitelji (npr. savjetovatelj) brže i lakše identificirati što se događa, nego članovi obitelji sami „iznutra“. Ovi bi roditelji lako mogli razmišljati na način „naš Marko je u školi agresivan, dakle očito se u školi nešto događa, jer zašto nije agresivan kod kuće?“ Zaista, zašto nije? Lako ćemo se složiti da je agresivnost posljedica frustracije, i to bilo koje vrste. Ako je dječak frustriran obiteljskim odnosima, ne bi li bilo prirodno da frustraciju iskazuje unutar obitelji? Ne bi – jer voli svoje roditelje, jer ovisi o njima u emotivnom i svakom drugom pogledu, jer su oni najvažnije osobe u njegovom životu – iskaljivati agresivnost prema njima imalo bi previsoku cijenu, i zato je školsko okruženje prikladno (jer je „pri ruci“, a napetost i frustracije moraju se negdje „ispuhati“). Naravno, svih ovih procesa dječak nije svjestan, niti on donosi svjesnu odluku da će reagirati agresivno u školi a ne kod kuće.

Radeći s obitelji koja ima problem sličan naprijed opisanom, savjetovatelj će nakon što prepozna poteškoće u obiteljskim odnosima koje rezultiraju patnjom nekog od članova, nastojati predložiti promjene koje mogu učiniti odrasli članovi a da bi se obiteljski odnosi počeli ozdravljivati. U podcrtanom dijelu prethodne rečenice sadržana su istovremeno iskušenja pred koja su ovime stavljeni roditelji, ali i moć djelovanja. Jer, napraviti bilo kakvu promjenu u svojim već naučenim postupanjima i odnosima u obitelji nije lako. S druge strane, svaka i najmanja promjena u odnosima u obitelji koju učini jedan član obitelji, rezultirat će promjenama u cijelom obiteljskom sistemu, pa i umanjiti simptome patnje kod onog člana koji simptome manifestira.

Napisala:

Psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ. spec.

Kategorije
Članovi pišu

Emocionalna zrelost djeteta pred upis u 1. razred

Mnogi roditelji đaka prvaka željno ali i sa strepnjom iščekuju prvi nastavni dan nove školske godine. Naravno da su, posebno u prvim danima djetetova školovanja roditeljska briga, strpljivost, razumijevanje, dosljednost, upornost, poticanje, ohrabrivanje, od presudnog značaja za daljnje napredovanje djeteta, njegov uspjeh, razvoj njegove motivacije ali  i samopouzdanja te pozitivne slike o sebi. ,

No, roditelji moraju sudjelovati u odgoju i obrazovanju svog djeteta – njegovu razvoju i sazrijevanju tijekom čitavog perioda školovanja i odrastanja. Mnogi to vrlo brzo zaborave pa svu brigu olako prebacuju na školu i učitelje, očekujući uspjeh i napredak djeteta bez njihova sudjelovanja.

Početkom svog školovanja dijete počinje preuzimati svoje prve veće dužnosti i obaveze. Tako školovanje od djeteta zahtijeva  znatne tjelesne i intelektualne napore. Osnovna obveza djeteta u školi je učenje, a za tu funkciju potrebni su i neki preduvjeti – elementarna informiranost o predmetima i pojavama u svojoj okolini, mogućnost komunikacije djeteta sa svojom okolinom – učiteljima ali i drugom djecom, te motiviranost  da razumije, pamti, zapaža, psihomotorno se izražava.

Stoga, roditelji trebaju poraditi  na razvoju sljedećih sposobnosti svog djeteta:

– razvijenosti fine motorike ruku i dobre koordinacije oko-ruka (npr. kroz bojanje, precrtavanje  različitih crta i likova,uz sačuvanu formu i proporcije)

– sposobnosti zapažanja i razlikovanja ( vizualno zapažanje – pronalaženje skrivenih likova, slagalice, prostorni odnosi, širenje opsega pažnje

– sposobnosti koncentracije i memorije kroz npr. ponavljanje nizova, pjesmica, igranje  igara tipa memori i sl.), te

–razvoju socio-emocionalnoj zrelosti  i stabilnosti  djeteta (komunikativnost, strpljivost, odgovornost, tolerancija – u skladu s dobi)

Mnogi autori socio-emocionalnu zrelost i stabilnost djeteta  svrstavaju u kategoriju najvažnijeg  aspekta zrelosti za upis u 1. razred  Pokazuje li vaše dijete želju za druženjem s vršnjacima, želi li se zajedno s njima igrati, emocionalno se zrelije prilagođava u novim i nepoznatim situacijama možete biti sigurni da je već zakoračio u  fazu razvoja tako potrebnu za daljnji razvoj i napredovanje bez nekih većih emocionalnih ali ne rijetko i psiho-somatskih problema.Za djecu koja se u toj dobi još uvijek nalaze u tzv. egocentričnoj fazi  (oni u svemu prvi, jedini i najvažniji), bez obzira na njihov dobar intelektualni status ne očekuje se daljnje napredovanje bez problema i poteškoća.

Zašto je toliko važna ta socio-emocionalna zrelost kod upisa u 1. razred ?

Važna je jer se upisom emocionalno stanje djeteta koje još nije zadovoljavajuće može samo pogoršati. Ne rijetko se događaju, početkom školovanja,  pa i kod djece koja su „na oko“ emocionalno stabilna ili su tek blaže emocionalno sputana u svom razvoju, kao i kod drugih odvajanja od djetetu bliskih, njemu značajnih osoba (npr. rastava braka roditelja, teži poremećaji odnosa u obitelji, rođenje brata ili sestrice), pojave tzv. poremećaja prilagodbe kao npr. smetnje sna, prkos, inat, motorički nemir, odbijanje ili prekomjerno konzumiranje hrane, sisanje prstiju, griženje noktiju, mucanje, zastoji u govoru, kašljucanje, tikovi.

Ako su od prije prisutni neki od navedenih simptoma oni se mogu pojačati ali i kombinirati sa novim simptomima pa se tako mogu javiti novi i teži poremećaji tipa noćno mokrenje, noćni strahovi, psihogena povraćanja i sl. Ti poremećaji uglavnom se javljaju kod emocionalno jače osjetljive djece ili pak kod djece usporenog socio-emocionalnog razvoja, odnosno mogu biti rezultat nedovoljne ili neadekvatne pripremljenosti djeteta za novonastale situacije. Uzroci ovakvih smetnji i poteškoća mogu dijelom biti i  nasljedno – konstitucionalni, ali svoj izvor mogu imati i u lošim iskustvima djeteta vezanim uz prošla, neugodna iskustva, najčešće odvajanja od njemu značajnih osoba u ranijem djetinjstvu (npr. zbog hospitalizacija).

Svi nabrojeni poremećaji u svojoj osnovi imaju simboličko značenje – znak su emocionalne napetosti, nesigurnosti, pomanjkanja samopouzdanja. Dijete na taj način izražava svoj strah da je manje vrijedno, da će biti napušteno, ostavljeno, odbačeno, teško mu je jer nije sigurno hoće li moći izvršavati postavljene obveze, zadovoljiti očekivanja – i roditelja ali i  učitelja.

Stoga i u njihovu liječenju treba poraditi upravo na ta dva aspekta. Kako bi se izbjegle nabrojene poteškoće ponajviše pomažu – pravilan odgoj djeteta, adekvatno bavljenje njime/kontinuitet odgoja, strpljenje, dosljednost, primjerenost, emocionalna toplina/. Dijete treba što više poticati, ohrabrivati, pripremati na promjene i to kroz što više razgovora i obrazloženja. Bude li neadekvatnih i nepoželjnih reakcija djetetu treba dati do znanja da nam se ne sviđa to što je učinio, i da to on može i bolje učiniti – te mu reći da se pokuša potruditi učiniti kako treba ili kako je ispravno, a da ga vi volite usprkos svega.

Kako bi se smanjila anksioznost i nesigurnost u djece treba im dati mogućnost iskazivanja što ih muči, čega se plaše. Važno je razumijevanje i interes roditelja za probleme njihova djeteta. Ne zaboravite – roditelji moraju uvijek biti podrška i oslonac svom djetetu, ali ga ne smiju ni previše zaštićivati i opravdavati. Kada se pojave određeni problemi i poremećaji, ako su blažeg intenziteta, psiholozi savjetuju-  treba ih prihvatiti kao razvojne poteškoće – dakle ne pridavati im suviše značenja već je i nadalje najvažnije poticanje, ohrabrivanje, pohvala za napredak, ali i pokušaje. Uvidi  li dijete da se roditelji puno brinu zbog njegova ponašanja te ga na silu žele mijenjati kod djeteta se najčešće takovo ponašanje samo učvršćuje, zbog pojačane napetosti ili pak povlastica koje takvim ponašanjem ono postiže. Kod neke djece zbog takvih poteškoća može se javiti i jak osjećaj krivnje što dodatno komplicira stanje. Simptomi se pojačavaju, dijete se osjeća manje vrijedno, ne voljeno, odbačeno, a to opet ima za posljedicu zatvaranje djeteta u sebe, bezvoljnost, apatičnost. Problemi se umnožavaju i pojačavaju. Kod takvih težih poremećaja svakako treba potražiti pomoć stručnjaka – kliničkog psihologa – psihoterapeuta.

Stoga, kako bi izbjegli nepotrebne poteškoće i probleme – postavljajte djetetu primjerene zadatke, imajte realna očekivanja od njega, bezmjerno ga potičite, hrabrite, pomažite mu. Pokazujte mu interes i razumijevanje za njegove probleme. Razgovarajte što više ali i družite se sa svojim djetetom što više, jer ionako će vam prebrzo odrasti i podosta se udaljiti od vas. Dokazujte mu da ga volite, iako ne volite baš sve njegove postupke. Podučite ga kako može drugačije i bolje.

Pokušajte i sami ponekad drugačije, možda možete i bolje, ali svakako budite uvijek uz svoje dijete i djelujte!                                                   

Kategorije
Članovi pišu

Nasilje među djecom i mladima

U posljednje vrijeme,  nažalost, svjedoci smo porasta fizičkog, verbalnog, socijalnog i psihološkog nasilja među djecom i mladima. Zašto je vršnjačko nasilje u takvom porastu i  kako ga zaustaviti?  Što kao roditelji možemo učiniti da nam dijete ne postane nasilnik, što učiniti ako primijetimo da je žrtva nasilja?,

Roditeljstvo je umijeće, a zahtjevi u odgoju svakim danom sve su veći. U obitelji kao primarnoj ljudskoj  zajednici u kojoj se formiraju osnove fizičkog, intelektualnog, emocionalnog i moralnog razvoja djeteta, uslijed tempa života sve je manje zajedničkog provođenja vremena, emocionalne povezanosti i kvalitetne komunikacije. Roditelji su prezauzeti  poslovima i vrlo često odsutni od kuće. Djeca sve češće ostaju sama i prepuštena sama sebi. Sve više su izložena nasilju u  javnim medijima, čije vijesti u posljednje vrijeme nasilnicima daju neprimjerenu važnost i prezentiraju nasilništvo kao model ponašanja  kojim se postaje netko i izlazi iz anonimnosti. Sve češće djeca nemaju s kime ostvarivati osobne kontakte – okreću se kontaktima mobitelom i računalom,  itekako podložnom za daljnje širenje nasilničkog ponašanja putem agresivnim sadržaja i različitih oblika manipulacije djecom.

Djeca – nasilnici i sami su vrlo često žrtve nasilničkog ponašanja roditelja ili ukućana ili svjedoci nasilničkog ponašanja odraslih u obitelji međusobno. Nedostatak roditeljske pažnje, emocionalne topline i kvalitetne komunikacije, nedostatan nadzor nad dječjim ponašanjem, ali i pretjerano zaštitnički odnos roditelja također pogoduju nasilničkom ponašanju. Nasilnici su  češće djeca s viškom energije, poteškoćama pažnje i koncentracije, impulzivna djeca niskog stupnja tolerancije na frustraciju. Takva  djeca  teško ostvaruju bliskost s drugom djecom, nisu adekvatno prihvaćena od vršnjaka i kod njih najčešće   ne postoje izgrađene vrijednosti poštivanja  autoriteta.

Stoga, djetetu treba pružati ljubav i pažnju. Bez obzira na obaveze, treba nastojati sudjelovati u njegovom životu – pratiti ga, primjećivati promjene, reagirati na njih, razgovarati, objasniti pozitivne i negativne strane života i odnosa među ljudima. Vlastitim ponašanjem djetetu  dajemo model ponašanja  koji će usvojiti, a kasnije i samo najčešće koristiti. Stoga se nemojmo ponašati nasilnički – ponašajmo se na socijalno poželjan način. U pravilima i disciplini koju zahtijevamo od djeteta treba biti dosljedan, da se dijete zna orijentirati što je dobro, a što ne  i koje će ponašanje biti nagrađeno odnosno kažnjeno.

Nemojmo tući djecu – time ih učimo da se konflikti rješavaju nasilnim putem. Vrlo je vjerojatno da će i sama svoje konflikte s vršnjacima  rješavati na taj način! Postoji niz pravila, pa  i kazni koji ne zahtijevaju primjenu fizičke sile. Nagrađujmo dobra i pozitivna ponašanja –  dijete će se zbog  pozitivnih posljedica svojeg ponašanja češće tako i ponašati. Zaštitimo djecu od fizičkog nasilja u obitelji, kao i nazočnosti nasilju u bližoj i daljnjoj sredini. Kontrolirajmo količinu nasilja kojoj je dijete izloženo na TV programu, tisku, u glazbi koju slušaju, u svijetu video igara koje igraju. Iako su djeca danas u  informatičkom smislu naprednija od nas roditelja, roditelj i dalje ostaje roditelj – stoga  provjerimo  povremeno s kim dijete kontaktira i kakve sadržaje razmjenjuje mobitelom ili kompjutorom. Potaknimo dijete na oblike kreativnog korištenja slobodnog vremena – igru s vršnjacima, boravak u prirodi, aktivno bavljenje umjetničkim aktivnostima, kanalizirajmo njegovu energiju u bavljenje sportom.

O vršnjačkom nasilju mora se razgovarati  u obitelji, na satovima razredne zajednice, na roditeljskim sastancima. Ukoliko primijetimo da je dijete žrtva nasilja ili i samo nasilnik, treba se obratiti nadležnim službama zaduženim za suzbijanje nasilja među mladima: pedagoškim i stručnim radnicima u odgojno-obrazovnim ustanovama, centrima za socijalnu skrb konačno i policiji, koji imaju propisane protokole postupanja u slučaju nasilja među mladima. Zajedno s djetetom treba se što prije uključiti u savjetodavni rad u za to nadležnim ustanovama (obiteljskim centrima, savjetovalištima za roditelje, djecu i mladež, medicinskim  ustanovama).

Nad evidentnim porastom vršnjačkog  nasilja ne možemo zatvoriti oči. Način na koji će se cijelo društvo – od svakog roditelja ponaosob, vrtića, škole, socijalne sredine, nadležnih ustanova za prevenciju i sprečavanje nasilja,  postaviti prema ovom problemu,  odrediti će u kakvom ćemo svijetu u budućnosti živjeti – hoće li to biti svijet prepun  nasilja ili civilizirani svijet socijalno poželjnog ponašanja.

Kategorije
Projekti

EDUKACIJA I SENZIBILIZACIJA DJECE, RODITELJA I NASTAVNIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA KRAPINSKO – ZAGORSKE ŽUPANIJE O PROBLEMU SUICIDA

Rukovodeći se činjenicom da je po statističkim pokazateljima Krapinsko-zagorska županija niz godina vodeća ili među dvije vodeće županije po broju suicida, te da posebno zabrinjava što je u tom broju velikih udio mladih, čak i maloljetnih osoba, Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije osmislilo je 2008. godine projekt čiji je cilj edukacija i senzibilizacija javnosti, a ponajprije roditelja i nastavnika te učenika srednjih škola o problemu suicida mladih.

Naime, prema podacima Policijske uprave Krapinsko-zagorske, u od 2002. do 2008. godine zabilježeno je povećanje broja suicida i pokušaja suicida mladih u ukupnom broju suicida i pokušaja suicida od približno 10% 2002. na 20% 2008.

Projektom se Društvo počelo baviti šk.g. 2009/2010. Cilj projekta definirali smo kao edukaciju i senzibilizaciju djece, roditelja i nastavnika srednjih škola, te šire javnosti o problemu suicida mladih na području županije.

Prve godine rada na projektu proveli smo edukaciju svih nastavnika 9 srednjih škola (oko 400 nastavnika) koje djeluju na području Krapinsko-zagorske županije. Održali smo predavanja na nastavničkim vijećima u trajanju od 2 sata, o problemu suicidalnosti: o mitovima o suicidu, upozoravajućim znakovima koje daju suicidalne osobe, rizičnim faktorima i stilovima ponašanja suicidalnih osoba kako bi bili u mogućnosti identificirati rizične učenike.

U prvim razredima svih srednjih škola Županije ima više od 1200 učenika, odnosno oko 2000 roditelja. Roditeljski sastanci s predavanjem o suicidalnosti održavaju se za po dva razredna odjela zajedno, što znači ukupno 20 roditeljskih sastanaka svake školske godine. Osim problema suicidalnosti, edukacija roditelja uključuje i pitanja otvorene i iskrene komunikacije s adolescentima,  kao i ohrabrivanje za traženje stručne pomoći za sebe i dijete u slučaju identifikacije upozoravajućih znakova i rizičnih faktora.

Projektom je planirano održati i radionice za ukupno 135 učenika srednjih škola (15 iz svake škole). Radi ograničenih financijskih sredstva, ovom projektnom aktivnošću počeli smo se baviti tek ove školske godine, i to s jednom grupom od dvadesetak učenika (jedan dio učenici Gimnazije A. G. Matoš, Zabok, a jedan dio učenici Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, Zabok). Radi se o ciklusu radionica, pri čemu se jedan ciklus sastoji od 10 radionica u trajanju od 90 min, a uključuje teme vlastitog identiteta, samopoštovanja, komunikacije i asertivnosti, obiteljskih odnosa, uspješnog rješavanja problema i problema suicidalnosti.

I kao posljednje, projekt obuhvaća i distribuciju edukativnih letaka nastavnicima, roditeljima i djeci te Domovima zdravlja na području Krapinsko – zagorske županije, Centrima za socijalnu skrb, Obiteljskom centru u Krapini te Općoj bolnici u Zaboku.

Sa zadovoljstvom možemo konstatirati, temeljem evaluacije koju provodimo na kraju svakog predavanja, da nastavnici, a još više roditelji, procjenjuju ova predavanja važnima i korisnima. Stoga nastavljamo s radom na projektu sada treću školsku godinu, prvenstveno održavanjem predavanja za roditelje učenika prvih razreda srednjih škola.

Provođenje našeg projekta podržalo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, a sufinancira ga Krapinsko-zagorska županija i neki drugi donatori. 

Autor teksta: Ljerka Tuđa-Družinec, psihologinja,