Kategorije
Članovi pišu

Djeca i razvod braka

U Republici Hrvatskoj 2006. godine sklopljena su 22092 braka, a razvedeno ih je 4651, ili približno svaki četvrti brak. Kada pogledamo podatke iz 1980. godine, tada je razveden svaki šesti brak, ili još dalje, 1950, razveden je svaki 12 brak. Dakle, u pedesetak godina 3 puta se povećala stopa razvedenih brakova. U Krapinsko- zagorskoj županiji situacija je nešto povoljnija: 2006. godine razveden je svaki sedmi brak.

Osim što ima stresne i traumatske posljedice za bračne partnere, još su ozbiljnije posljedice razvoda braka za djecu. No vrlo je važno naglasiti da intenzitet i dalekosežnost tih posljedica u najvećoj mjeri ovisi o načinu kako su se partneri razveli: moguće je da se razvedu civilizirano, a moguće je da je razvod braka tek početak višegodišnjeg «rata» u kojem se ne biraju sredstva. Naime, vrlo se rijetko dogodi da je kod oba bračna druga istovremeno sazrela odluka da se brak razvede, najčešće jedan donese takvu odluku, a drugi se onda s time treba pomiriti. Npr. onaj partner koji već ima novu vezu, okrenut je budućnosti, i za njega je brak već prošlost, no onome tko je ostavljen, tek predstoji emocionalno proživljavanje gubitka, navikavanje na nove životne okolnosti i sl. U mnogim razvodima upravo u tom trenutku nastaje problem, jer »ostavljeni» bračni drug iz svoje povrijeđenosti i osjećaja napuštenosti može početi na najrazličitije načine usporavati ili otežavati razvod, osvećivati se na način da otežava komunikaciju i druženje partnera s djecom i slično. Ovakvo je ponašanje pokazatelj da osoba ne razlikuje partnersku od roditeljske uloge, da će majka npr. reći «tvoj nas je otac ostavio», iako on u stvari nije napustio dijete ili djecu, nego ženu. Ili će otac reći djetetu «tvoja nas majka više ne voli», iako u stvari žena više ne voli muža, što naravno nije ni od kakvog utjecaja na ljubav koju osjeća prema djetetu. Pošteno bi bilo reći «tvoj otac i ja više se ne volimo, ali ćemo tebe i dalje voljeti jednako kao do sada».

Razvod braka stvara negativnu sliku o sebi kod djeteta, dijete se osjeća krivim, osjeća tugu. Djeca mogu plakati, postati tiha i odsutna, postati zabrinuta da će izgubiti i tog roditelja s kojim žive. Brinut će i za onog roditelja s kojim ne žive, je li sam ili usamljen, pa će i zbog njega biti tužna i zabrinuta. Neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, ili sisati palac, ili tepati, tj. početi se regresivno ponašati, a neka mogu početi pokazivati bijes i prkos. Mogu se početi povlačiti iz društva vršnjaka, ili pokazivati probleme u vrtiću ili izvršavanju školskih obaveza. Dijete u svojoj ljutnji može reći «Ne želim živjeti ni s jednim od vas!», ili «Zašto ste me uopće imali?». Prilagođavanje na razvod braka roditelja dug je i bolan proces i može trajati više godina. Učestalost i intenzitet ovih poteškoća ovisi o tome kako su se roditelji razveli i koliko je roditelj s kojim dijete živi, omogućio djetetu da dio njegovog života bude i onaj drugi roditelj.

Ako razvod izgleda kao ratni sukob, partneri ne biraju sredstva u obračunu, pa im djeca služe kao sredstvo obračuna i ucjene. Ne dozvoljavaju djetetu komunikaciju s drugim roditeljem, iznose brojne nepovoljne podatke i na taj način ruše pozitivnu sliku o njemu. Roditeljska manipulacija može biti tih razmjera da dijete razvija brojne psihosomatske reakcije u blizini drugog roditelja. Dijete vrlo brzo nauči što želi čuti jedan roditelj a što drugi, a što pred kojim roditeljem treba ispričati a što prešutjeti, što će kojeg roditelja povrijediti. Tako je jedna majka zaključila da njena dvanaestogodišnja kći laže, da joj se ne može vjerovati, «jer jedno govori njoj, a drugo svojem ocu». Majka nije razumjela da djevojčica ima potrebu ugoditi i svojem ocu i njoj, i da ni jednoga od njih ne želi povrijediti.

Slikovita ilustracija kako se osjeća dijete u razvodu braka čiji roditelji su u višegodišnjem sukobu, jest crtež osmogodišnje djevojčice, koja je crtajući svoju obitelj, nacrtala nogometno igralište sa dva gola, ispred svakog gola po jedan igrač, a u sredini lopta. Objasnila je da lopta predstavlja nju, a igrači njene roditelje. Može li djetetova slika o sebi biti tužnija?

Nakon razvoda braka u našoj zemlji djeca najčešće žive s majkom, i to u 80% slučajeva. Laici ponekad misle da je to čak zakonska odredba. Ovdje je važno naglasiti da su pred zakonom oba roditelja izjednačena, a da je važno procijeniti s kojim će roditeljem djetetu biti bolje: koji će stvoriti optimalne emocionalne, a ne materijalne uvjete za život, koji će poticati, a ne sprečavati susrete s drugim roditeljem. Dakle nema pravila, svako je dijete jedinstveno i svaki je razvod braka jedinstven. Današnji očevi sve više sudjeluju u svakodnevnoj skrbi o djeci, pa to treba uzeti u obzir i kad se razvodi brak. Ima očeva koji nakon razvoda napuste i djecu i ponašaju se kao da ih nikad nisu ni imali, ali isto tako ima i majki koje naprave to isto.  Ako žele biti iskreni, roditelji bolje od suda ili bilo koje druge institucije znaju tko je za vrijeme zajedničkog života više brinuo o djetetu. A to onda znači da se mogu dogovoriti o tome s kim će djeca živjeti, kako i koliko često će viđati drugog roditelja. Razumljivo je da svaki normalan roditelj voli svoje dijete, i želi da dijete živi s njim. Ali u razvodu braka roditelj najprije mora misliti  o potrebama i željama svojeg djeteta, a tek onda o svojim željama. Važno je ne zaboraviti da razvodom braka onaj drugi roditelj ne postaje djetetov neprijatelj: nikome nije toliko stalo do djeteta kao ocu i majci, pa na to treba misliti svaka osoba koja se razvodi, koliko god se ljutila na svojeg partnera. Isto tako, dijete treba i oca i majku, a ima i potrebu o svojim roditeljima dobro misliti, jer su mu oni u godinama odrastanja najbliže osobe i izvor sigurnosti.

Neki bračni parovi uspiju nakon razvoda ostati u prijateljskom odnosu, ne smeta ih što je onaj drugi u novoj vezi ili braku. U takvim slučajevima djeci život može postati i bogatiji: mogu npr. dva puta ići na more, ili na skijanje ili dva puta slaviti svoj rođendan. Takvi se roditelji lako dogovore da na majčin rođendan dijete bude s njom, a na očev s njim, da dijete Božić provede s jednim, a Novu godinu s drugim roditeljem, da pola ljeta provede s ocem a pola s majkom i slično.

Ako pak partneri nakon razvoda više uopće ne razgovaraju, svoje će dijete pretvoriti u poštara koji će prenositi poruke. Ima li opravdanja da dijete na ovaj način bude opterećeno? Sprečavanje djeteta u komunikaciji s drugim roditeljem najozbiljnije je kršenje djetetovih prava.

Važno je naglasiti da svatko ima pravo, koje mu nitko ne može osporiti, da s nekim više ne želi živjeti, da se želi razvesti, i to je odluka koji svaki muškarac ili žena donosi samostalno. No ako imaju djecu, uvijek će toj djeci biti roditelji, i kao roditelji se u stvari ne mogu razvesti. Bit će prvih pričesti, svetih potvrda, matura, promocija, vjenčanja – kada je normalno da su prisutni i otac i majka, pa makar su razvedeni.

Kategorije
Tjedan psihologije

5. Tjedan psihologije u Hrvatskoj

Tjedan psihologije u Hrvatskoj je sada već tradicionalan događaj u mjesecu veljači. Odvija se u tjednu 20. do 26. veljače 2012., s ciljem prikaza širokih i različitih mogućnosti s pomoću kojih psiholozi mogu doprinijeti poboljšanju kvalitete življenja pojedinca i zajednice, a kroz vrlo široki spektar djelatnosti koje će se tijekom tog tjedna događati diljem Hrvatske.,

Nakon uspješnih prethodno organiziranih Tjedana psihologije, ove godine kreće i 5. Tjedan psihologije u Hrvatskoj kojeg organizira Hrvatsko psihološko društvo s ciljem prikaza širokih i različitih mogućnosti s pomoću kojih psiholozi mogu doprinijeti poboljšanju kvalitete življenja pojedinca i zajednice, a kroz vrlo široki spektar djelatnosti koje će se tijekom tog tjedna događati diljem Hrvatske. Zašto tjedan od 20. do 26. veljače? Zbog toga jer u tom tjednu pada 20. veljače, dan kada je 1953.godine utemeljeno Hrvatsko psihološko društvo.

Tjedan psihologije se organizira kako bi se zajednica upoznala sa širinom posla psihologa kroz različite vidove primjene struke u zajednici te kroz rad s potpuno zdravim pojedincima i skupinama. Naravno, da se dio psihologa bavi kliničkom praksom i radi s ljudima s psihičkim poteškoćama, no nužno je i da javnost prestane gledati našu struku kao isključivo kliničku i počne ju gledati i jasnije stavljati u odnosu na druge profesije koje se bave mentalnim zdravljem.

Hrvatsko psihološko društvo sa svojim stručnim sekcijama te u suradnji s županijskim društvima diljem hrvatske organizira različita događanja u skolpu Tjedna psihologije. Društvo psihologa KZŽ također je osmislio program u sklopu 5. Tjedna psihologije.

Kategorije
Članovi pišu

Emocionalna zrelost djeteta pred upis u 1. razred

Mnogi roditelji đaka prvaka željno ali i sa strepnjom iščekuju prvi nastavni dan nove školske godine. Naravno da su, posebno u prvim danima djetetova školovanja roditeljska briga, strpljivost, razumijevanje, dosljednost, upornost, poticanje, ohrabrivanje, od presudnog značaja za daljnje napredovanje djeteta, njegov uspjeh, razvoj njegove motivacije ali  i samopouzdanja te pozitivne slike o sebi. ,

No, roditelji moraju sudjelovati u odgoju i obrazovanju svog djeteta – njegovu razvoju i sazrijevanju tijekom čitavog perioda školovanja i odrastanja. Mnogi to vrlo brzo zaborave pa svu brigu olako prebacuju na školu i učitelje, očekujući uspjeh i napredak djeteta bez njihova sudjelovanja.

Početkom svog školovanja dijete počinje preuzimati svoje prve veće dužnosti i obaveze. Tako školovanje od djeteta zahtijeva  znatne tjelesne i intelektualne napore. Osnovna obveza djeteta u školi je učenje, a za tu funkciju potrebni su i neki preduvjeti – elementarna informiranost o predmetima i pojavama u svojoj okolini, mogućnost komunikacije djeteta sa svojom okolinom – učiteljima ali i drugom djecom, te motiviranost  da razumije, pamti, zapaža, psihomotorno se izražava.

Stoga, roditelji trebaju poraditi  na razvoju sljedećih sposobnosti svog djeteta:

– razvijenosti fine motorike ruku i dobre koordinacije oko-ruka (npr. kroz bojanje, precrtavanje  različitih crta i likova,uz sačuvanu formu i proporcije)

– sposobnosti zapažanja i razlikovanja ( vizualno zapažanje – pronalaženje skrivenih likova, slagalice, prostorni odnosi, širenje opsega pažnje

– sposobnosti koncentracije i memorije kroz npr. ponavljanje nizova, pjesmica, igranje  igara tipa memori i sl.), te

razvoju socio-emocionalnoj zrelosti  i stabilnosti  djeteta (komunikativnost, strpljivost, odgovornost, tolerancija – u skladu s dobi)

Mnogi autori socio-emocionalnu zrelost i stabilnost djeteta  svrstavaju u kategoriju najvažnijeg  aspekta zrelosti za upis u 1. razred  Pokazuje li vaše dijete želju za druženjem s vršnjacima, želi li se zajedno s njima igrati, emocionalno se zrelije prilagođava u novim i nepoznatim situacijama možete biti sigurni da je već zakoračio u  fazu razvoja tako potrebnu za daljnji razvoj i napredovanje bez nekih većih emocionalnih ali ne rijetko i psiho-somatskih problema.Za djecu koja se u toj dobi još uvijek nalaze u tzv. egocentričnoj fazi  (oni u svemu prvi, jedini i najvažniji), bez obzira na njihov dobar intelektualni status ne očekuje se daljnje napredovanje bez problema i poteškoća.

Zašto je toliko važna ta socio-emocionalna zrelost kod upisa u 1. razred ?

Važna je jer se upisom emocionalno stanje djeteta koje još nije zadovoljavajuće može samo pogoršati. Ne rijetko se događaju, početkom školovanja,  pa i kod djece koja su „na oko“ emocionalno stabilna ili su tek blaže emocionalno sputana u svom razvoju, kao i kod drugih odvajanja od djetetu bliskih, njemu značajnih osoba (npr. rastava braka roditelja, teži poremećaji odnosa u obitelji, rođenje brata ili sestrice), pojave tzv. poremećaja prilagodbe kao npr. smetnje sna, prkos, inat, motorički nemir, odbijanje ili prekomjerno konzumiranje hrane, sisanje prstiju, griženje noktiju, mucanje, zastoji u govoru, kašljucanje, tikovi.

Ako su od prije prisutni neki od navedenih simptoma oni se mogu pojačati ali i kombinirati sa novim simptomima pa se tako mogu javiti novi i teži poremećaji tipa noćno mokrenje, noćni strahovi, psihogena povraćanja i sl. Ti poremećaji uglavnom se javljaju kod emocionalno jače osjetljive djece ili pak kod djece usporenog socio-emocionalnog razvoja, odnosno mogu biti rezultat nedovoljne ili neadekvatne pripremljenosti djeteta za novonastale situacije. Uzroci ovakvih smetnji i poteškoća mogu dijelom biti i  nasljedno – konstitucionalni, ali svoj izvor mogu imati i u lošim iskustvima djeteta vezanim uz prošla, neugodna iskustva, najčešće odvajanja od njemu značajnih osoba u ranijem djetinjstvu (npr. zbog hospitalizacija).

Svi nabrojeni poremećaji u svojoj osnovi imaju simboličko značenje – znak su emocionalne napetosti, nesigurnosti, pomanjkanja samopouzdanja. Dijete na taj način izražava svoj strah da je manje vrijedno, da će biti napušteno, ostavljeno, odbačeno, teško mu je jer nije sigurno hoće li moći izvršavati postavljene obveze, zadovoljiti očekivanja – i roditelja ali i  učitelja.

Stoga i u njihovu liječenju treba poraditi upravo na ta dva aspekta. Kako bi se izbjegle nabrojene poteškoće ponajviše pomažu – pravilan odgoj djeteta, adekvatno bavljenje njime/kontinuitet odgoja, strpljenje, dosljednost, primjerenost, emocionalna toplina/. Dijete treba što više poticati, ohrabrivati, pripremati na promjene i to kroz što više razgovora i obrazloženja. Bude li neadekvatnih i nepoželjnih reakcija djetetu treba dati do znanja da nam se ne sviđa to što je učinio, i da to on može i bolje učiniti – te mu reći da se pokuša potruditi učiniti kako treba ili kako je ispravno, a da ga vi volite usprkos svega.

Kako bi se smanjila anksioznost i nesigurnost u djece treba im dati mogućnost iskazivanja što ih muči, čega se plaše. Važno je razumijevanje i interes roditelja za probleme njihova djeteta. Ne zaboravite – roditelji moraju uvijek biti podrška i oslonac svom djetetu, ali ga ne smiju ni previše zaštićivati i opravdavati. Kada se pojave određeni problemi i poremećaji, ako su blažeg intenziteta, psiholozi savjetuju-  treba ih prihvatiti kao razvojne poteškoće – dakle ne pridavati im suviše značenja već je i nadalje najvažnije poticanje, ohrabrivanje, pohvala za napredak, ali i pokušaje. Uvidi  li dijete da se roditelji puno brinu zbog njegova ponašanja te ga na silu žele mijenjati kod djeteta se najčešće takovo ponašanje samo učvršćuje, zbog pojačane napetosti ili pak povlastica koje takvim ponašanjem ono postiže. Kod neke djece zbog takvih poteškoća može se javiti i jak osjećaj krivnje što dodatno komplicira stanje. Simptomi se pojačavaju, dijete se osjeća manje vrijedno, ne voljeno, odbačeno, a to opet ima za posljedicu zatvaranje djeteta u sebe, bezvoljnost, apatičnost. Problemi se umnožavaju i pojačavaju. Kod takvih težih poremećaja svakako treba potražiti pomoć stručnjaka – kliničkog psihologa – psihoterapeuta.

Stoga, kako bi izbjegli nepotrebne poteškoće i probleme – postavljajte djetetu primjerene zadatke, imajte realna očekivanja od njega, bezmjerno ga potičite, hrabrite, pomažite mu. Pokazujte mu interes i razumijevanje za njegove probleme. Razgovarajte što više ali i družite se sa svojim djetetom što više, jer ionako će vam prebrzo odrasti i podosta se udaljiti od vas. Dokazujte mu da ga volite, iako ne volite baš sve njegove postupke. Podučite ga kako može drugačije i bolje.

Pokušajte i sami ponekad drugačije, možda možete i bolje, ali svakako budite uvijek uz svoje dijete i djelujte!                                                   

Kategorije
Događanja

Poziv psiholozima

Pozivamo sve psihologe i studente psihologije koji žive, rade, djeluju na području Krapinsko-zagorske županije da se uključe u aktivnosti i rad Društva psihologa KZŽ kako bi razmjenjivali iskustva i znanja, te time doprinijeli profesionalnom i osobnom razvoju, ali i promicanju struke.

Kategorije
Članovi pišu

Obitelj u tranziciji

Od osamostaljenja Hrvatske slušamo kako smo u tranziciji, prolazimo kroz neke društvene promjene, odnosno, neki utjecaji dolaze do nas. Kako je obitelj temeljna jedinica društva, pokušajmo vidjeti kakvim to promjenama u obitelji svjedočimo.

U pradavna vremena postojale su plemenske zajednice sa svojim starješinama, točno utvrđenom podjelom rada svih članova i statusom određenim rođenjem. Odrastao, zdrav muškarac bio je vredniji član zajednice za razliku od žene, djeteta ili ostarjele osobe. Ukoliko je bio rođen u «višoj» klasi zadržavao je taj položaj bez obzira na svoje osobne karakteristike i vrijednosti. Ljudski život nije mnogo vrijedio, a žene i djeca su bili potrošna roba. Tako je u srednjem vijeku poznat slučaj dječjeg križarskog rata u kojem je stradao ni neslućen broj djece. Građansko društvo poznaje brojčano manju, tipično patrijarhalnu obitelj. Glava kuće, otac, donosi sve odluke, slušaju ga svi članovi obitelji,  a nasljeđuje ga obično najstari sin, Djeca u takvom okruženju, do otprilike, između dva svjetska rata, bila su forisirana da budu tiha, vrlo poslušna, a priznata metoda odgoja  bila je «batina». Odjeća djece tog vremena izgledom je nalikovala odjeći odraslih, samo je broj bio dječji. Još početkom dvadesetog stoljeća, «stučnjaci za djecu» su preporučivali da djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući jer se smatralo nepoželjnim da glava kuće biva uznemiravan prilikom jela običnom nazočnošću čak i vlastite djece.

Razvoj znanosti i tehnologije te zapošljavanje žena u ratnoj industriji, dovodi do promjena. Žene, do sada kućanice i roditeljice, postaju zaposlene, s pravom glasa, financijski neovisne o mužu ili ocu. Njihova pravna, radna i ekonomska samostalnost mijenja dotadašnje obiteljske odnose. Muškarac više nije jedini hranitelj ni apsolutni autoritet. Hijerarhija nestaje, a javljaju se uređeni partnerskog odnosi između muškarca i žene i demokratičniji pristup djeci. Ali, tako su ugrožene nečije stare navike.  Muškarci gube povlašteni položaj u obitelji, imaju teškoće prilagođavanja, dolazi do problema i sukoba. Netko tko je do jučer gledao svog djeda kako naređuje baki, sam o svemu odlučuje, «s visine» gleda na  kućanske poslova, kažnjava djecu i traži da ga se bezpogovorno sluša, taj će se teško snaći u «novim vremenima».

Obzirom na biološku dimenziju, funkcija i uloga majke je prva značajna po dijete i obitelj. Majčino zdravlje, brige, strahovi, tjeskoba, prvo su što utječe na potomke, a zatim odnosi između djetetu dviju najvažnijih osoba, oca i majke. Ako su ti odnosi stalno odmjeravanje snaga tko je «glavni», a tko «poslušan», tko radi «muške», a tko «ženske» poslove, je li «glava kuće s kratkom ili dugom kosom» i sl., onda će se najvjerojatnije dogoditi razvod braka, odnosno, raspad obiteljske zajednice. Uopće se u današnje doba odnos između muškarca i žene razvija u tako kratkom roku da se ponekad ni oni sami ne stignu snaći. Iz nepripremljenosti jednih na druge, nepoštivanja tuđih prava i neuvažavanja međusobnih razlika i potreba, dolazi do problema među partnerima koja dalje vode problemima u obitelji i u podizanju potomaka.

Način života današnjeg čovjeka traži brzinu i dobru organizaciju. Zahtjevi na radnom mjestu, društvene obveze, potrošačke navike i potreba da se ima što više u materijalom smislu, stres, nervoza, otuđenost utječu na ljude pa pojedinci  «pucaju po šavovima». Jedna od zabluda je tvrdnja da se može biti dobar roditelj, a istodobno biti nezadovoljan položajem u braku, poslom, statusom u životnoj sredini i sl. Obitelj je na mnogo načina ovisna o zbivanjima u društvu političke, kulturne, socijalne ili tržišno-radne naravi. Pa ma što to dolazilo i prolazilo iz «bijela svijeta» kroz naše krajeve i ostavljalo tragove među nama, ostaje činjenica da je obitelj ipak jedina, dovoljno snažna i prilagodljiva da preuzme odgovornost za negativne učinke koje društveni sustav može imati na pojedince.

I što dalje? Ona vjekovnu «poštuj oca i majku da dobro ti bude na zemlji» suvremenim jezikom interpretirajmo u «poštujmo obiteljske vrijednosti», bez predrasuda i želje za materijalnom dobiti. Kad već društvo kroz svoje institucije mora zadirati u obiteljske odnose neka to svakako čini putem stručnih osoba, senzibiliziranih za takvu problematiku uz zakonsku regulativu prava i povlastica koja se odnose na roditeljstvo. Na kraju i svatko od nas je slobodan odbaciti spekulacije i utjecaje koji ugrožavaju ili minimaliziraju važnost obitelji.

Autor teksta: Tončica Božić, psihologinja

Kategorije
Članovi pišu

Škola za mene

Svake godine nekoliko tisuća učenika završava osnovnu školu i pred njima je važna odluka – što nakon osnovne škole? Koju školu upisati, za koje zanimanje se školovati, čime se želim baviti, što želim raditi? Neki učenici odmah znaju što žele, no velika je većina i onih neodlučnih koji nisu sigurni kamo dalje. Za i jedne i druge odabir srednje škole je veliki zadatak, a odluku nije nimalo lako i jednostavno donijeti.

Pri donošenju takve odluke uvelike mogu pomoći informacije o samoj školi koju učenik planira upisati i obrazovnom programu. Vrlo važno je da se učenik pravodobno informira, a informacije može steći iz raznih izvora. To su roditelji, učitelji, stručni suradnici u školi (pedagog, psiholog, i dr.). Danas gotovo svaka škola organizira ‘Otvorene dane škole’ gdje se učenici zainteresirani za tu školu mogu pobliže upoznati sa obrazovnim programima te škole, razgledati školu, porazgovarati sa profesorima i dobiti informacije iz prve ruke od učenika koju tu školu pohađaju (koliko je škola zahtjevna, kakvi su profesori, koje su slobodne aktivnosti, i ostale sitne, ali bitne informacije).

Nadalje korisno se upoznati sa samim radnim mjestom koje možete obavljati nakon završene te škole. Npr. ako netko želi biti automehaničar vrlo je korisno da posjeti automehaničarsku radionicu da vidi čime se sve automehaničar bavi, kakvo je to radno mjesto, kakvi su uvjeti radnog mjesta, da porazgovara sa majstorom automehaničarem o samom poslu i kakvim se problemima sve suočava. Još jedan koristan izvor informacija je i Zavod za zapošljavanje gdje učenik može dobiti informacije o samom zanimanju, mogućnostima zapošljavanja u zanimanju, te stručnu pomoć savjetnika za profesionalno usmjeravanje.

Jedan od faktora koji utječu na upis u srednju školu su svakako i ocjene. Za svaki obrazovni program u srednjoj školi postoji skupina predmeta koji se boduju za upis u taj program, a gleda se i opći uspjeh. Predmeti koji se boduju za upis ovisi od škole do škole i od obrazovnog programa. Tako npr. za upis u opću gimnaziju gledaju se predmeti hrvatski jezik, matematika, strani jezik, povijest, zemljopis; u nekim gimnazijama se umjesto zemljopisa gledaju ocjene iz biologije. Informacije o predmetima koji se boduju za upis u određenu srednju školu možete dobiti u srednjoj školi ili pak vidjeti iz prošlogodišnjeg natječaja (možete ga potražiti u knjižnicama, ili na Zavodu za zapošljvanje), a svake godine krajem svibnja ili početkom lipnja izlazi natječaj koji vrijedi za tu školsku godinu gdje su navedene te informacije. U umjetničkim školama osim bodova koji se dobivaju na temelju ocjena, provjeravaju se i sposobnosti (likovne, plesne, glazbene i sl.), što isto utječe na upis. U svakom slučaju dobro se unaprijed informirati koji su predmeti važni za upis kako bi eventualno mogli poboljšati svoje ocjene iz tih predmeta i na taj način imali veću šansu za upis u željenu srednju školu.

Ono možda što je najvažnije je pri odabiru i upisu u srednju školu je zapravo upoznati samog sebe. Netko više voli rad u prirodi, netko voli izrađivati stvari, neki su povučeniji i više voli raditi sami, dok drugi više vole biti i raditi s ljudima. Netko voli dinamične i brze poslove, nekog privlače poslovi gdje treba biti temeljit i detaljan. Svi smo različiti, i stoga je vrlo važno znati kakve su nam sklonosti, što nas zanima, kakve su naše osobine, koja znanja i vještine imamo, te kakvo je naše zdrastveno stanje jer možda postoje neke zapreke za obavljanje određenih poslova (npr. osoba koja je alergična na brašno sigurno neće moći raditi kao pekar jer bi to škodilo njenom zdravlju). 

Na kraju, važne su i vaše želje. Što želite? Ići u školu koja vas ne zanima je propao posao. Jer upravo je interes ono što će vam dati motivaciju da školu i završite.

Stoga, razgovarajte sa svojim roditeljima, učiteljima, stručnim suradnicima, posjetite škole koje želite upisati, prikupite informacije iz svih mogućih izvora kako bi lakše donijeli odluku… i želimo vam puno uspjeha u nastavku školovanja!

Autori teksta: Tamara Blažinić-Papišta, psihologinja i Nadica Jokić, psihologinja

Kategorije
Članovi pišu

Nasilje među djecom i mladima

U posljednje vrijeme,  nažalost, svjedoci smo porasta fizičkog, verbalnog, socijalnog i psihološkog nasilja među djecom i mladima. Zašto je vršnjačko nasilje u takvom porastu i  kako ga zaustaviti?  Što kao roditelji možemo učiniti da nam dijete ne postane nasilnik, što učiniti ako primijetimo da je žrtva nasilja?,

Roditeljstvo je umijeće, a zahtjevi u odgoju svakim danom sve su veći. U obitelji kao primarnoj ljudskoj  zajednici u kojoj se formiraju osnove fizičkog, intelektualnog, emocionalnog i moralnog razvoja djeteta, uslijed tempa života sve je manje zajedničkog provođenja vremena, emocionalne povezanosti i kvalitetne komunikacije. Roditelji su prezauzeti  poslovima i vrlo često odsutni od kuće. Djeca sve češće ostaju sama i prepuštena sama sebi. Sve više su izložena nasilju u  javnim medijima, čije vijesti u posljednje vrijeme nasilnicima daju neprimjerenu važnost i prezentiraju nasilništvo kao model ponašanja  kojim se postaje netko i izlazi iz anonimnosti. Sve češće djeca nemaju s kime ostvarivati osobne kontakte – okreću se kontaktima mobitelom i računalom,  itekako podložnom za daljnje širenje nasilničkog ponašanja putem agresivnim sadržaja i različitih oblika manipulacije djecom.

Djeca – nasilnici i sami su vrlo često žrtve nasilničkog ponašanja roditelja ili ukućana ili svjedoci nasilničkog ponašanja odraslih u obitelji međusobno. Nedostatak roditeljske pažnje, emocionalne topline i kvalitetne komunikacije, nedostatan nadzor nad dječjim ponašanjem, ali i pretjerano zaštitnički odnos roditelja također pogoduju nasilničkom ponašanju. Nasilnici su  češće djeca s viškom energije, poteškoćama pažnje i koncentracije, impulzivna djeca niskog stupnja tolerancije na frustraciju. Takva  djeca  teško ostvaruju bliskost s drugom djecom, nisu adekvatno prihvaćena od vršnjaka i kod njih najčešće   ne postoje izgrađene vrijednosti poštivanja  autoriteta.

Stoga, djetetu treba pružati ljubav i pažnju. Bez obzira na obaveze, treba nastojati sudjelovati u njegovom životu – pratiti ga, primjećivati promjene, reagirati na njih, razgovarati, objasniti pozitivne i negativne strane života i odnosa među ljudima. Vlastitim ponašanjem djetetu  dajemo model ponašanja  koji će usvojiti, a kasnije i samo najčešće koristiti. Stoga se nemojmo ponašati nasilnički – ponašajmo se na socijalno poželjan način. U pravilima i disciplini koju zahtijevamo od djeteta treba biti dosljedan, da se dijete zna orijentirati što je dobro, a što ne  i koje će ponašanje biti nagrađeno odnosno kažnjeno.

Nemojmo tući djecu – time ih učimo da se konflikti rješavaju nasilnim putem. Vrlo je vjerojatno da će i sama svoje konflikte s vršnjacima  rješavati na taj način! Postoji niz pravila, pa  i kazni koji ne zahtijevaju primjenu fizičke sile. Nagrađujmo dobra i pozitivna ponašanja –  dijete će se zbog  pozitivnih posljedica svojeg ponašanja češće tako i ponašati. Zaštitimo djecu od fizičkog nasilja u obitelji, kao i nazočnosti nasilju u bližoj i daljnjoj sredini. Kontrolirajmo količinu nasilja kojoj je dijete izloženo na TV programu, tisku, u glazbi koju slušaju, u svijetu video igara koje igraju. Iako su djeca danas u  informatičkom smislu naprednija od nas roditelja, roditelj i dalje ostaje roditelj – stoga  provjerimo  povremeno s kim dijete kontaktira i kakve sadržaje razmjenjuje mobitelom ili kompjutorom. Potaknimo dijete na oblike kreativnog korištenja slobodnog vremena – igru s vršnjacima, boravak u prirodi, aktivno bavljenje umjetničkim aktivnostima, kanalizirajmo njegovu energiju u bavljenje sportom.

O vršnjačkom nasilju mora se razgovarati  u obitelji, na satovima razredne zajednice, na roditeljskim sastancima. Ukoliko primijetimo da je dijete žrtva nasilja ili i samo nasilnik, treba se obratiti nadležnim službama zaduženim za suzbijanje nasilja među mladima: pedagoškim i stručnim radnicima u odgojno-obrazovnim ustanovama, centrima za socijalnu skrb konačno i policiji, koji imaju propisane protokole postupanja u slučaju nasilja među mladima. Zajedno s djetetom treba se što prije uključiti u savjetodavni rad u za to nadležnim ustanovama (obiteljskim centrima, savjetovalištima za roditelje, djecu i mladež, medicinskim  ustanovama).

Nad evidentnim porastom vršnjačkog  nasilja ne možemo zatvoriti oči. Način na koji će se cijelo društvo – od svakog roditelja ponaosob, vrtića, škole, socijalne sredine, nadležnih ustanova za prevenciju i sprečavanje nasilja,  postaviti prema ovom problemu,  odrediti će u kakvom ćemo svijetu u budućnosti živjeti – hoće li to biti svijet prepun  nasilja ili civilizirani svijet socijalno poželjnog ponašanja.

Kategorije
Projekti

EDUKACIJA I SENZIBILIZACIJA DJECE, RODITELJA I NASTAVNIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA KRAPINSKO – ZAGORSKE ŽUPANIJE O PROBLEMU SUICIDA

Rukovodeći se činjenicom da je po statističkim pokazateljima Krapinsko-zagorska županija niz godina vodeća ili među dvije vodeće županije po broju suicida, te da posebno zabrinjava što je u tom broju velikih udio mladih, čak i maloljetnih osoba, Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije osmislilo je 2008. godine projekt čiji je cilj edukacija i senzibilizacija javnosti, a ponajprije roditelja i nastavnika te učenika srednjih škola o problemu suicida mladih.

Naime, prema podacima Policijske uprave Krapinsko-zagorske, u od 2002. do 2008. godine zabilježeno je povećanje broja suicida i pokušaja suicida mladih u ukupnom broju suicida i pokušaja suicida od približno 10% 2002. na 20% 2008.

Projektom se Društvo počelo baviti šk.g. 2009/2010. Cilj projekta definirali smo kao edukaciju i senzibilizaciju djece, roditelja i nastavnika srednjih škola, te šire javnosti o problemu suicida mladih na području županije.

Prve godine rada na projektu proveli smo edukaciju svih nastavnika 9 srednjih škola (oko 400 nastavnika) koje djeluju na području Krapinsko-zagorske županije. Održali smo predavanja na nastavničkim vijećima u trajanju od 2 sata, o problemu suicidalnosti: o mitovima o suicidu, upozoravajućim znakovima koje daju suicidalne osobe, rizičnim faktorima i stilovima ponašanja suicidalnih osoba kako bi bili u mogućnosti identificirati rizične učenike.

U prvim razredima svih srednjih škola Županije ima više od 1200 učenika, odnosno oko 2000 roditelja. Roditeljski sastanci s predavanjem o suicidalnosti održavaju se za po dva razredna odjela zajedno, što znači ukupno 20 roditeljskih sastanaka svake školske godine. Osim problema suicidalnosti, edukacija roditelja uključuje i pitanja otvorene i iskrene komunikacije s adolescentima,  kao i ohrabrivanje za traženje stručne pomoći za sebe i dijete u slučaju identifikacije upozoravajućih znakova i rizičnih faktora.

Projektom je planirano održati i radionice za ukupno 135 učenika srednjih škola (15 iz svake škole). Radi ograničenih financijskih sredstva, ovom projektnom aktivnošću počeli smo se baviti tek ove školske godine, i to s jednom grupom od dvadesetak učenika (jedan dio učenici Gimnazije A. G. Matoš, Zabok, a jedan dio učenici Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, Zabok). Radi se o ciklusu radionica, pri čemu se jedan ciklus sastoji od 10 radionica u trajanju od 90 min, a uključuje teme vlastitog identiteta, samopoštovanja, komunikacije i asertivnosti, obiteljskih odnosa, uspješnog rješavanja problema i problema suicidalnosti.

I kao posljednje, projekt obuhvaća i distribuciju edukativnih letaka nastavnicima, roditeljima i djeci te Domovima zdravlja na području Krapinsko – zagorske županije, Centrima za socijalnu skrb, Obiteljskom centru u Krapini te Općoj bolnici u Zaboku.

Sa zadovoljstvom možemo konstatirati, temeljem evaluacije koju provodimo na kraju svakog predavanja, da nastavnici, a još više roditelji, procjenjuju ova predavanja važnima i korisnima. Stoga nastavljamo s radom na projektu sada treću školsku godinu, prvenstveno održavanjem predavanja za roditelje učenika prvih razreda srednjih škola.

Provođenje našeg projekta podržalo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, a sufinancira ga Krapinsko-zagorska županija i neki drugi donatori. 

Autor teksta: Ljerka Tuđa-Družinec, psihologinja,

Kategorije
Tjedan psihologije

Program u 5. Tjednu psihologije

20.2.2012. – 26.2.2012.

Izložba učeničkih radova na temu Psihologija

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja i učenici 2.a razreda

Namijenjeno: Učenici, roditelji, nastavnici

Predvorje SŠ Krapina

20.02.2012. (ponedjeljak)

7:30 – 15:15 INFO PULT – PSIHO KUTAK  (Provjerite svoje pamćenje, jeste li podložni stresu, ispitajte kakvo vam je samopoštovanje ….)

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja i učenici 2.a, 3.a,  4.a i 2.j razreda

Namijenjeno: Učenici

Predvorje SŠ Krapina

10:15 – 11:00 Radionica za učenike završnih razreda srednje škole „Što nakon srednje“

Nositelj aktivnosti: Nadica Jokić, psihologinja, Martina Barušić (vježbenica)

Namijenjeno: Učenici  (4.at, 4.dt razred)

Dvorana za priredbe u SŠ Krapina

11:55 – 12:40 Radionica za učenike završnih razreda srednje škole „Što nakon srednje“

Nositelj aktivnosti: Nadica Jokić, psihologinja, Martina Barušić (vježbenica)

Namijenjeno: Učenici  (4.bt, 4.ct razred)

Dvorana za priredbe u SŠ Krapina

12:45 – 13:30 Debata  (Teza: Abortus – žena ima pravo na izbor)

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja, afirmacijska skupina –učenici 4.a razreda; negacijska skupina -učenici 3.a; suci – učenici 2.ct razreda

Namijenjeno: Učenici

Dvorana za priredbe u SŠ Krapina

17:00 – 18:30 Predavanje/radionica: Samopouzdanje djece i kako ga razvijati

Nositelj aktivnosti: Ljerka Lihter, psihologinja

Namijenjeno: građanstvo

Gradska Knjižnica Zabok

21.02.2012. (utorak)

9:00 – 15:00 Profesionalno usmjeravanje – grupno savjetovanje učenika

Nositelj aktivnosti: Nadica Jokić, psihologinja, Martina Barušić (vježbenica), Klara Meštrović, vježbenica

Namijenjeno: Učenici zavšnih razreda Srednje škole Krapina

Hrvatskog zavoda za zapošljavanje PS Krapina

12:45 – 13:30 Radionica u sklopu Projekta prevencija nasilja u mladenačkim vezama – „Sanjam dobru vezu“

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja

Namijenjeno: Učenici 3.a razreda

Prostor za pedagoške radionice SŠ Krapina

17:00 – 18: 30 Predavanje/radionica: Deficit pažnje/hiperaktivni pormećaj

Nositelj aktivnosti: Silvija Dugorepec, psihologinja

Namijenjeno: roditelji

Dječji vrtić „Zipkica“, Zabok

22.02.2012. (srijeda)

10:00 -12:00 Prezentacija “Uloga psihologa u profesionalnom usmjeravanju učenika” na sastanku s predstavnicima škola i partnerskih institucija

Nositelj aktivnosti: Nadica Jokić, psihologinja, Martina Barušić, vježbenica, Klara Meštrović, vježbenica

Namijenjeno: Stručni suradnici u srednjim školama

Srednja škola Krapina

12:45 – 13:30 Radionica   –  „Ja, ti poruke“

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja

Namijenjeno: Nastavnici

Prostor za pedagoške radionice SŠ Krapina

17:00 – 18:00 Predavanje: Edukacija i senzibilizacija djece, roditelja i nastavnika o problemu suicida mladih

Nositelj aktivnosti: Višnja Gorički – Lovrenčić, psihologinja

Namijenjeno: Roditelji učenika 1.a, 1.c i 1.d razreda; razrednici

Dvorana za priredbe SŠ Krapina

17:00-18:30 Radionica: Zdrava komunikacija

Nositelj aktivnosti: Silvija Dugorepec, psihologinja

Namijenjeno: odgojitelji

Dječji vrtić „Zipkica“, Zabok

23.02.2012. (četvrtak)

8:20 – 9:55 Školsko natjecanje iz psihologije

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja

Namijenjeno: Učenici

Nova zbornica SŠ Krapina

9:15-11:00 Radionica za učenike završnog razreda osnovne škole “Moje pr(a)vo zanimanje”

Nositelj aktivnosti: Nadica Jokić, psihologinja, Klara Meštrović, vježbenica

Namijenjeno: Učenici osnovne škole

OŠ Augusta Cesarca Krapina

11:05-11:50 Radionica: „Govor tijela

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja

Namijenjeno: Učenici – jutarnji turnus

Prostor za pedagoške radionice SŠ krapina

12:45 – 13:30 Radionica: „Kontrola emocija“

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja

Namijenjeno: Učenici 2.a razreda

Učionica 9A SŠKrapina

13:40-14:25 Radionica: „Govor tijela“

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja

Namijenjeno: Učenici – popodnevni turnus

Prostor za pedagoške radionice SŠ krapina

17:00 – 18:30 Radionica: Roditeljski stres

Nositelj aktivnosti: Ljerka Tuđa-Družinec, psihologinja

Namijenjeno: roditelji

Dječji vrtić „Rožica“, Veliko Trgovišće

24.02.2012. (petak)

8:00 – 10:30 Pomoć u procjeni vlastitih potencijala  “Želim studirati”

Nositelj aktivnosti: Nadica Jokić, psihologinja, Klara Meštrović, vježbenica

Namijenjeno: Učenici Srednje škole Krapina

Srednja škola Krapina

9:00 – 14:00 Radionica: Samoprocjena profesionalnih interesa

Nositelj aktivnosti: Martina Barušić, vježbenica

Namijenjeno: Nezaposlene osobe

HZZ PS Krapina, Ispostava Donja Stubica

11:55 Proglašenje pobjednika školskog natjecanja iz psihologije

Nositelj aktivnosti: Brankica Čavužić, psihologinja, ravnatelj i pedagoginje

Namijenjeno: Učenici

Prostor za pedagoške radionice SŠ Krapina