Kao član Koalicije za ranu intervenciju u djetinjstvu, aktivno sudjelujemo u aktivnostima projekta „Koalicija za ranu intervenciju u djetinjstvu“, podržanog od strane Fonda za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
U okviru projekta smo sudjelovali i u pripremi i provedbi istraživanja o potrebama roditelja djece s razvojnim rizicima i teškoćama, potrebama stručnjaka različitih profila i potrebama za osnaživanjem organizacija civilnog društva u Krapinsko-zagorskoj županiji. S vama dijelimo ključne rezultate istraživanja.
Također, rezultate istraživanja smo koristili i u izradi takozvanog policy brief dokumenta – dokumenta s preporukama za zagovaranje integriranog modela rane intervencije u djetinjstvu u Krapinsko-zagorskoj županiji. Dokument je nastao kao rezultat prijašnjih sastanaka Koalicije i Mreže te sastanaka i povratnih informacija članova Upravnog odbora HURID-a.
Trenutno su u tijeku sastanci s donositeljima odluka s kojima zajednički razmatramo na koje načine se navedene preporuke mogu koristiti te koje su mogućnosti za poboljšanje položaja djece s razvojnim rizicima i teškoćama te njihovih obitelji.
O projektu i provedenim aktivnostima u sklopu projekta možete pročitati više na mrežnoj stranici KRID-a: https://krid.hurid.hr.
Poster s detaljnijim rezultatima možete preuzeti s naše stranice ovdje: Rezultati istraživanja
Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije suorganizator je 29. Godišnje konferencije hrvatskih psihologa koja će se održati od 9. do 12. studenoga 2022. u Tuheljskim Toplicama.
Pozivamo vas na konferenciju psihologa sa željom da steknete nova ili dopunite dosadašnja profesionalna saznanja, predstavite svoja iskustva kroz organizirane radionice, predavanja i diskusije. Želimo vam ugodno druženje, nova poznanstva i ispunjavajuća iskustva koja ćete nositi sa sobom do narednih susreta.
Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na online predavanje za širu javnost „Mentalno zdravlje mladih – što možemo učiniti“ koje će održati doktorica znanosti s katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Anita Lauri Korajlija.
Predavanje će se održati u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. u 17.00 sati putem platformeZoom.
Predavanje će se realizirati u sklopu projekta kojeg provodi Društvo psihologa Krapinsko- zagorske županije, a kojeg sufinanciraju Krapinsko-zagorska županija i Grad Zabok.
Nakon predavanja u trajanju od 60 minuta predviđeno je vrijeme za pitanja i komentare sudionika.
Što je zapravo mentalno zdravlje? U kojem životnom periodu treba početi voditi računa o mentalnom zdravlju? Posvećujemo li još uvijek više pažnje fizičkom zdravlju djece, a zanemarujemo mentalno?
Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“ (Svjetska zdravstvena organizacija, 2004).
Mentalno zdravlje ne znači da smo uvijek sretni i dobro raspoloženi. Svi se suočavamo sa životnim teškoćama, stresovima i gubicima i tada se osjećamo ustrašeno, zabrinuto, ljutito, tužno…Dobro mentalno zdravlje omogućava nam da svoje emocije prihvatimo i uhvatimo se u koštac s teškoćama koristeći svoje resurse, vještine i sposobnosti.
Brojna istraživanja su pokazala da rana iskustva i interakcije djeteta s roditeljima ili skrbnicima, odnosno razvoj sigurne privrženosti, ima ključnu ulogu u zdravom razvoju moždane strukture koja dokazano predstavlja čimbenik otpornosti za optimalan razvoj djeteta kasnije tijekom života. Dakle, mentalno zdravlje djece neodvojivo je od okruženja u kojemu žive, a kod djece predškolske dobi uglavnom je definirano bliskim članovima obitelji i predškolskom ustanovom koju pohađaju i u kojoj provode značajnu količinu vremena u danu. Iz navedenog proizlazi da smo odgovorni za mentalno zdravlje naše djece i da briga mora započeti od najranije dobi.
Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka.
Naša nas djeca poznaju i prepoznaju emocionalnu klimu u kojoj se nalaze. Dobro je razgovarati i o tome kako oni doživljavaju vas, osjete li zabrinutost ili strah. Ne trebamo se praviti da nas situacija ne pogađa, već normalizirati osjećaje u ovoj za sve drugačijoj situaciji, uz poruku da će proći i da je važno da se sami trudimo oko toga da se zaštitimo. Briga, anksioznost, tuga i strah su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama, a njihovo izbjegavanje ih može učiniti još jačima i dugotrajnijima.
Predškolska djeca nemaju još dovoljno zrele kognitivne kapacitete, pa ne mogu pojmiti sve što se događa, pogotovo ne u dugoročnom smislu. Međutim, mogu osjećati atmosferu oko sebe, pogotovo onu u kući. Djeca su osjetljiva na osjećaje odraslih osoba oko njih, pa iako ne razumiju nužno u spoznajnom smislu što se točno događa, osjećaju tjeskobu i nesigurnost svojih roditelja.
DJECA MOGU IMATI RAZLIČITE REAKCIJE nakon stresnih i/ili traumatskih iskustava:
Biti tjeskobna i brinuti se za vlastitu sigurnost i sigurnost bliskih osoba
Biti uplašena, povučena, plačljivija
Reagirati većom separacijskom tjeskobom pri dolasku u vrtić
Češće mokriti u gaćice (preko dana, i pri spavanju)
Tražiti više svoje prijelazne objekte
Imati povećanu osjetljivost na zvukove (prasak, lupanje vratima…).
Te reakcije se uglavnom javljaju odmah, ali se mogu javiti i kasnije, te mogu trajati kroz neko vrijeme. To su normalne i uobičajene reakcije na nenormalnu situaciju, a morate priznati da živimo u specifičnim, nenormalnim uvjetima.
KAKO MOŽETE POMOĆI DJETETU?
Važno je razgovarati o osjećajima i ponekad samo prihvatiti što dijete izražava bez posebne intervencije, a ponekad je potrebno umiriti dijete i prebaciti fokus na ono što nam pomaže:
Pitajte ih što inače rade kada su tužni/ljuti/uplašeni
Razgovarajte o tome kako se sve još možemo umiriti – uživati u nekoj omiljenoj aktivnosti, igrati se, crtati, razgovarati s prijateljima, gledati ili slušati nešto opuštajuće i smiješno, šaliti se i smijati, čitati, vježbati…
Možete nacrtati što pomaže
Tehnike disanja –
Posebno je važno djetetu omogućiti da izrazi svoje osjećaje
Prihvatite sve osjećaje koje djeca izražavaju i pokažite razumijevanje
Ako djeca spominju da se boje – normalizirajte djeci cijelu situaciju. Recite im da je normalno da smo nekada zabrinuti i zbog toga oprezniji i da su to osjećaji koje svi ljudi imaju, pogotovo u ovakvoj situaciji. Strah je korisna emocija koja nam pomaže da se čuvamo i zaštitimo od neugodnih i potencijalno za nas opasnih situacija
Ako niste sigurni što reći, uvijek možete suosjećajno ponoviti ono što je dijete reklo – to djetetu daje osjećaj da ste ga čuli i nekada je samo to potrebno.
Budite spremni da će djeca možda neke stvari više puta pitati ili tražiti razgovor. S jedne strane je djeci predškolske dobi potrebno ponavljanje kako bi shvatili neke događaje i proradili iskustva. S druge strane, radi nezrelih kognitivnih sposobnosti, neke stvari ne mogu sasvim pojmiti, pa postavljaju ista pitanja.
Osim ponavljanja objašnjenja, imenovanja i pomoć u verbalizaciji osjećaja izrazito je važno voditi računa o djetetovim potrebama. Biti podrška znači – biti tu, biti uz dijete, pogotovo kad je teško, slušati, razgovarati, zagrliti, osmjehnuti se…
Fizička aktivnost je jedna od najboljih pomagača u otpuštanju napetosti koja je prisutna u tijelu. Vježbajte, prilagodite vrstu aktivnosti uvjetima u kojima ste, ali dajte djeci da vode vježbe ili predlažu aktivnosti i svi sudjelujte. Osim otpuštanja energije važno je i opuštanje. U tome mogu pomoći brojne za djecu prilagođene vježbe disanja i aktivnosti za tijelo (oponašanje životinja, sladoled koji se topi na suncu) te različiti mentalni i kreativni zadaci (crtanje, mozgalice, izrađivanje ukrasa).
Djeca, značajno više nego odrasli, imaju kapacitet živjeti ovdje i sada, radi čega će se ispreplitati trenuci zabrinutosti i uznemirenosti sa trenucima igre i uobičajenih aktivnosti. Koliko god je moguće, potrebno je osigurati uvjete za igru.
Igra je djeci beskrajno važna jer potiče njihov cjeloviti razvoj – kognitivni, motorički i socioemocionalni. Igra kod djece potiče razvoj pamćenja, jezičnih kompetencija, razvoj apstraktnog mišljenja, koncentracije, kreativnost, sposobnost razumijevanja drugih… Priključivanjem djetetu mogu se stvoriti prilike za dodatno povezivanje s njim i stvaranje prilike za opuštanje i zabavu – djece i odraslih.
Brinite o sebi jer vi ste glavni pomagači svoje djece i ako vi vodite računa o vlastitom mentalnom zdravlju, ako se osjećate dobro (ili onoliko dobro koliko je to moguće), dobro će biti i vaša djeca.
Osvijestite vlastite misli i tjelesne senzacije koje se s njima javljaju, te upoznajte sebe i svoje načine reagiranja, a potom pomozite i djetetu da učini isto, pa zajedno razgovarajte o tome što pomaže kada se tako osjećamo. Ono što je važno u svakoj dobi jest biti dostupan djetetu.
Svijet je na trenutak zastao, dovoljno da kao roditelji posvetimo vrijeme i pažnju svemu onome za čime inače s djecom čeznemo. Svi maštamo o nekim boljim danima u kojima smo dovoljno smireni, odmorni i raspoloženi da se posvetimo našim najbližima više od onog što raspored predviđa. No, to rijetko stignemo u našim užurbanim stilovima življenja. Stvari koje nam kroz svakodnevnicu prođu neizgovorene sada možemo verbalizirati – volim te, nedostaješ mi, kako si? Tu sam za tebe. Jer to doista i možemo, i trebamo biti.
Ovo sasvim sigurno nisu najbolja vremena, niti se odvijaju našim izborom. No, u situaciji u kojoj svi zajedno sada jesmo, umjesto da razmišljamo što bi se sve moglo dogoditi te kreiramo crne scenarije, možemo se usredotočiti na sadašnjost i stvaranje smislenih trenutaka.
Zastanimo na tren, udahnimo i pogledajmo oko sebe – koga i što sve imamo? U ovo vrijeme moramo razgovarati s djecom svakog uzrasta, vodeći računa o tome koliko i koje informacije razumiju, ali im i dati prostor da nas pitaju i podijele sve što ih muči. Kada djeca znaju da smo voljni razgovarati, veća je šansa da će nam se i obratiti kada im treba podrška, a to je najvažnije. Prvo o korona virusu, a onda o potresu i o drugim stvarima koje ih muče. Roditelji, iskoristite ovo vrijeme za razvoj odnosa povjerenja. Nekada nas sama činjenica da smo doma zavara da to znači da se djetetom i kvalitetno bavimo. Dijete treba pažnju i vrijeme samo za sebe i važno je da imamo isplanirane aktivnosti s djetetom kojima se ono, a i mi, veselimo, a u kojima svi sudjelujemo.
I da se vratimo opet na početak …
Mentalno zdravlje podrazumijeva bavljenje produktivnim aktivnostima – koje uključuju naša osjetila, emocije i intelekt, a pomažu nam da rastemo i razvijamo se, da se mijenjamo, prilagođavamo i nosimo s teškoćama i stresom. To podrazumijeva ostvarivanje zadovoljavajućih međuljudskih odnosa u kojima se osjećamo sretnije, snažnije, u kojima dobivamo podršku i potvrdu da smo vrijedni i važni baš takvi kakvi jesmo. Takvi temelji se postavljaju već u predškolskoj dobi, a naša zajednička uloga je da takve odnose s prijateljima i članovima obitelji njegujemo, a onda širimo u zajednici. Kad se suočavamo sa životnim izazovima i teškoćama, podrška i razumijevanje pomažu nam da ih lakše prebrodimo i čine temelj mentalnog zdravlja.
Korišteni izvori:
K. Jaman, P. Malnar, M. Tir Babić, N. Vac Burić i M. Vuko (2020), Materijal Stručnog razreda za predškolsku psihologiju Hrvatske psihološke komore, Zgb,.
Vranić, A., Gerčar, A. i Puhovski, S. (2020): Ogledi o društvu iz psihološkog kuta, ZPD
Od 15. veljače 2021. do 21. veljače 2021. diljem Hrvatske se održava 14. tjedan psihologije – tijekom kojeg hrvatski psiholozi organiziraju događanja i aktivnosti kojima žele predstaviti i približiti načine na koje psihološka struka i psiholozi sudjeluju u zajednicama unutar kojih djeluju.
Program održavanja 14. tjedna psihologije u Krapinsko-zagorskoj županiji možete pronaći ovdje.
Tijekom ožujka Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije je u suradnji s Hrvatskom psihološkom komorom i Hrvatskim psihološkim društvom uspostavilo telefonsku liniju za pružanje psihološke potpore građanima Krapinsko-zagorske županije u aktualnoj situaciji epidemije koronavirusa.
Psihološku pomoć građani mogu zatražiti od ponedjeljka do petka, od 18.00 do 22.00 sata na broj 091 576 3024.
Na telefonu su Vam i dalje dostupni volonteri – psiholozi iz Društva psihologa Krapinsko-zagorske županije.
Želimo Vas obavijestiti kako je Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije u suradnji s Hrvatskom psihološkom komorom i Hrvatskim psihološkim društvom uspostavilo telefonsku liniju za pružanje psihološke potpore građanima Krapinsko-zagorske županije u aktualnoj situaciji epidemije koronavirusa.
Psihološku pomoć građani mogu zatražiti 24 sata dnevno na broj 091 576 3024.
Na telefonu će Vam biti dostupni volonteri – psiholozi iz Društva psihologa Krapinsko-zagorske županije.
Ispod navodimo popis ostalih linija za psihološku pomoć u situaciji epidemije:
U
nastavku navodimo i ostale brojeve za pružanje podrške osobama u karanteni ili
samoizolaciji:
113 – Novi pozivni centar za sva
pitanja vezana uz koronavirus (7 – 22 sata)
Dragi naši, s obzirom na trenutnu krizu uzrokovanu širenjem koronavirusa, u nastavku vam prenosimo tekst autorice dr. sc. Ljiljane Muslić iz Odsjeka za promicanje mentalnog zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a koji je objavljen na stranicama HZZJZ.
U tekstu možete saznati sve o psihološkim aspektima pojave koronavirusa i kako se nositi sa strahom i drugim emocionalnim reakcijama koje su uobičajene u ovim situacijama.
Pojava koronavirusa SARS-CoV-2 u Kini 2019. godine i njegovo širenje zaokupilo je pažnju stručnjaka, medija i opće populacije. Iako je to donekle očekivano, u posljednje vrijeme, posebice s prvim zabilježenim slučajevima oboljelih u Hrvatskoj, sve više se u medijima spominje kako se proširila panika i strah među ljudima od moguće zaraze te smo bili svjedoci ili smo u medijima čitali o nepotrebnim ponašanjima kao što su masovna kupovina i stvaranje zaliha hrane, zaštitnih maski i sl., do neopravdanih napada na strane državljane ili ljude koji dolaze iz žarišta zaraze, izravno ili preko društvenih mreža.
Budući da pojava novog koronavirusa SARS-CoV-2 predstavlja novost te mnogi detalji nisu poznati što pojačava osobni doživljaj opasnosti, strah je normalna reakcija. Panika pak predstavlja intenzivan, odnosno jak doživljaj straha, a strah može biti reakcija na stvarnu prijetnju ili pretpostavljenu prijetnju – prijetnju koju pretpostavljamo ili očekujemo i percipiramo na temelju naše osobne procjene ili doživljaja rizika. To je slučaj i s doživljajem prijetnje od zaraze koronavirusom. Strah i tjeskoba, a s tim u vezi i naše ponašanje, često nije odraz stvarnog rizika utemeljenog na epidemiološkim podatcima već odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti.
Koliko su zapravo ljudi u strahu i kolika je razina panike u populaciji trenutno prvenstveno zaključujemo na temelju onoga što vidimo u bliskom okruženju ili preko medija. To nije ni na koji način provjereno, ispitano ili istraživano, a i općenito je malo podataka i istraživanja o utjecaju izbijanja epidemija i pandemija zaraznih bolesti na mentalno zdravlje. Ono što sa sigurnošću ipak možemo reći jest da je koronavirus u centru pozornosti javnosti i jedna od vodećih tema u posljednje vrijeme.
Razlozi zbog koji se prijetnja zaraze i opasnosti koronavirusom doživljava kao veća opasnost od sezonske gripe
Postavlja se pitanje o razlozima zbog kojih se prijetnja od zaraze koronavirusom doživljava kao veća opasnost od sezonske gripe. Važno je pritom osvrnuti se na obilježja trenutne prijetnje od zaraze koronavirusom, jer specifična obilježja prijetnje povećavaju emocionalnu reakciju, ali i osvrnuti se na razloge zašto ljudi općenito pokazuju sklonost čuti loše informacije, a ne i one umirujuće.
Neka obilježja prijetnje povećavaju emocionalnu reakciju i doživljaj rizika i opasnosti. Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precjenjivanju opasnosti kod novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. Naime, više se brinemo kada su u pitanju novi i nama do sad nepoznati rizici, nego neki poznati. U ovom slučaju možemo napraviti usporedbu između sezonske gripe i prijetnje zarazom koronavirusom. Koronavirus je nov virus te kao takav nova prijetnja koja nam je manje poznata od sezonske gripe. Što manje znamo o određenoj prijetnji raste strah i osjećaj neizvjesnosti te se nerijetko javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole, ponašanja kao što su spomenuta masovna kupovanja i stvaranje zaliha hrane i potrepština, kupovina zaštitnih sredstava i maski i sl. To je pojava koja se ne događa samo u Hrvatskoj već i šire. Također, rizike kojima se osoba svjesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manjima za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je koronavirus.
Zašto ljudi čuju samo loše stvari, a ne i umirujuće informacije od stručnjaka?
Istraživanja su pokazala da u svakodnevnom životu, kako bi se brzo donijela odluka o čemu se brinuti, a o čemu ne, mozak koristi „mentalne prečice“ koje se odvijaju na nesvjesnoj razini, i instinkti i emocije tu igraju važnu ulogu. Usto je mozak skloniji pamtiti loše i općenito je osjetljiviji na neugodne i loše informacije koje su ključne za preživljavanje. Zapravo u primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pažnju pridaje lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, broju umrlih…), a zanemaruje primjerice one o ozdravljenju. Dodatno, uslijed preplavljenosti strahom, koji je donekle razumljiv i očekivan u ovakvim situacijama, precjenjivanje realnoga rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha, a on pak do nepromišljenih ponašanja.
Kako se nositi sa strahom?
Iako je strah normalna reakcija koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pozorniji na moguće izvore prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu više u tome više štetiti nego koristiti. Kako bismo „upravljali“ našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka:
Važno je prvo i osnovno naći i pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija[1]. Usto je važna kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.
Drugi važan način na koji možemo upravljati osobnim doživljajem rizika je da si postavimo nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su Postoji li razlog zbog kojeg mislim da sam ja osobno u riziku od zaraze? Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.
Treća preporuka je da promišljamo koje su to mjere i načini, odnosno naša ponašanja kojima uspješno možemo doprinijeti smanjivanju rizika. Na tom mjestu je ponovno važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezano uz načine na koje možemo zaštiti sebe, ali i druge ljude. Navedenim načinima i ponašanjima odgovorno se ponašamo prema svom zdravlju, ali i zdravlju drugih osoba.
Ovo je trenutak u kojem je važno osvijestiti i važnost općenite brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji doprinose općenito boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose boljoj zaštiti i od zaraznih kao i kroničnih nezaraznih bolesti. To bi mogla biti četvrta važna preporuka i poticaj kada govorimo o tome što možemo učiniti.
I na kraju, peta važna preporuka, ne zaboravimo da ne reagiraju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Neka istraživanja u zemljama koja su prolazila iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što je gripa, SARS i dr. pokazala su da se velik udio populacije osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto.
Razina stresa i anksioznosti te percipirani rizik od zaraze pokazali su se povezani s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera). U normalizaciji emocionalnih reakcija i naglašavanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama. Stoga je u ovim trenutcima važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike. Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome „njegov strah realan“, te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Također je važno poticati realne procjene rizika kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima. U svakom slučaju važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći jedni drugima.
dr.sc. Ljiljana Muslić, prof. psih. Odsjek za promicanje mentalnog zdravlja Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Literatura:
Yeager, K. i Roberts, A. (Eds.). (2015). Crisis intervention handbook: Assessment, treatment, and research. Oxford University Press.
American Psychological Association (2020). Speaking of Psychology: Coronavirus Anxiety. Pruzeto s https://www.apa.org/research/action/speaking-of-psychology/coronavirus-anxiety (pristupljeno 27. veljače 2020.)
Center for the Study of Traumatic Stress (CSTS). Mental Health and Behavioral Guidelines for Response to a Pandemic Flu Outbreak. Preuzeto s https://www.cstsonline.org/resources/resource-master-list/mental-health-and-behavioral-guidelines-for-response-to-a-pandemic-flu-outbreak (pristupljeno 27. veljače 2020.)
Douglas, P. K., Douglas, D. B., Harrigan, D. C. i Douglas, K. M. (2009). Preparing for pandemic influenza and its aftermath: mental health issues considered. International journal of emergency mental health, 11(3), 137.
