Kategorije
Objave

Telefonska linija za psihološku pomoć u epidemiji koronavirusa

Poštovani,

Želimo Vas obavijestiti kako je Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije u suradnji s Hrvatskom psihološkom komorom i Hrvatskim psihološkim društvom uspostavilo telefonsku liniju za pružanje psihološke potpore građanima Krapinsko-zagorske županije u aktualnoj situaciji epidemije koronavirusa.

Psihološku pomoć građani mogu zatražiti 24 sata dnevno na broj 091 576 3024.

Na telefonu će Vam biti dostupni volonteri – psiholozi iz Društva psihologa Krapinsko-zagorske županije.

Ispod navodimo popis ostalih linija za psihološku pomoć u situaciji epidemije:

U nastavku navodimo i ostale brojeve za pružanje podrške osobama u karanteni ili samoizolaciji:

113 – Novi pozivni centar za sva pitanja vezana uz koronavirus (7 – 22 sata)

Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”
(svakodnevno od 8.00 do 20.00 sati):

01 2991 356   01 4696 276   01 4696 107   01 4696 297
01 6468 334   01 6468 335   01 6468 337   01 6468 338

Hrvatski crveni križ (24 sata dnevno):

DCK Krapinsko-zagorske županije – 091 199 5005

DCK Bjelovarsko-bilogorske županije – 098 723 289
DCK Brodsko-posavske županije – 091 406 0200
DCK Dubrovačko-neretvanske županije:
           Dubrovnik – 099 238 5237
          Orebić i Korčula – 092 389 1026
          dolina Neretve – 098 902 6058
          Ploče – 091 267 6129
DCK Grada Zagreba – 01 3778 236, 099 735 8851
DCK Istarske županije – 091 300 2626
           GDCK Buje – 052 772 446
          GDCK Buzet – 052 662 445
          GDCK Labin – 052 209 484
          GDCK Pazin – 091 162 4162, 052 623 405
          GDCK Poreč – 092 352 6501, 052 452 248
          GDCK Pula – 052 543 708, 052 543 713
          GDCK Rovinj – 052 811 105, 095 581 1886, 095 581 1895
DCK Karlovačke županije – 099 736 0782
DCK Koprivničko-križevačke županije – 091 9426 800
DCK Osječko-baranjske županije – 099 529 7100
DCK Požeško-slavonske županije – 091 951 1547
DCK Primorsko-goranske županije – 099 661 4706
DCK Sisačko-moslavačke županije – 091 952 2452
DCK Splitsko-dalmatinske županije – spajanje preko 112
DCK Šibensko-kninske županije – spajanje preko 112, 022 664 960
DCK Varaždinske županije – 091 564 6361, 091 935 2424
DCK Vukovarsko-srijemske županije – 099 666 9556
DCK Zadarske županije –  099 842 3324
DCK Zagrebačke županije – 099 470 2460
DCK Ličko-senjske županije – 099 314 517
DCK Međimurske županije – 040 395 248
DCK Virovitičko-podravske županije – 099 245 9093, 099 206 5225

Kategorije
Objave

Psihološki aspekti pojave koronavirusa

Dragi naši, s obzirom na trenutnu krizu uzrokovanu širenjem koronavirusa, u nastavku vam prenosimo tekst autorice dr. sc. Ljiljane Muslić iz Odsjeka za promicanje mentalnog zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a koji je objavljen na stranicama HZZJZ.

U tekstu možete saznati sve o psihološkim aspektima pojave koronavirusa i kako se nositi sa strahom i drugim emocionalnim reakcijama koje su uobičajene u ovim situacijama.

Pojava koronavirusa SARS-CoV-2 u Kini 2019. godine i njegovo širenje zaokupilo je pažnju stručnjaka, medija i opće populacije. Iako je to donekle očekivano, u posljednje vrijeme, posebice s prvim zabilježenim slučajevima oboljelih u Hrvatskoj, sve više se u medijima spominje kako se proširila panika i strah među ljudima od moguće zaraze te smo bili svjedoci ili smo u medijima čitali o nepotrebnim ponašanjima kao što su masovna kupovina i stvaranje zaliha hrane, zaštitnih maski i sl., do neopravdanih napada na strane državljane ili ljude koji dolaze iz žarišta zaraze, izravno ili preko društvenih mreža.

Budući da pojava novog koronavirusa SARS-CoV-2 predstavlja novost te mnogi detalji nisu poznati što pojačava osobni doživljaj opasnosti, strah je normalna reakcija. Panika pak predstavlja intenzivan, odnosno jak doživljaj straha, a strah može biti reakcija na stvarnu prijetnju ili pretpostavljenu prijetnju – prijetnju koju pretpostavljamo ili očekujemo i percipiramo na temelju naše osobne procjene ili doživljaja rizika. To je slučaj i s doživljajem prijetnje od zaraze koronavirusom. Strah i tjeskoba, a s tim u vezi i naše ponašanje, često nije odraz stvarnog rizika utemeljenog na epidemiološkim podatcima već odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti.

Koliko su zapravo ljudi u strahu i kolika je razina panike u populaciji trenutno prvenstveno zaključujemo na temelju onoga što vidimo u bliskom okruženju ili preko medija. To nije ni na koji način provjereno, ispitano ili istraživano, a i općenito je malo podataka i istraživanja o utjecaju izbijanja epidemija i pandemija zaraznih bolesti na mentalno zdravlje. Ono što sa sigurnošću ipak možemo reći jest da je koronavirus u centru pozornosti javnosti i jedna od vodećih tema u posljednje vrijeme.

Razlozi zbog koji se prijetnja zaraze i opasnosti koronavirusom doživljava kao veća opasnost od sezonske gripe

Postavlja se pitanje o razlozima zbog kojih se prijetnja od zaraze koronavirusom doživljava kao veća opasnost od sezonske gripe. Važno je pritom osvrnuti se na obilježja trenutne prijetnje od zaraze koronavirusom, jer specifična obilježja prijetnje povećavaju emocionalnu reakciju, ali i osvrnuti se na razloge zašto ljudi općenito pokazuju sklonost čuti loše informacije, a ne i one umirujuće.

Neka obilježja prijetnje povećavaju emocionalnu reakciju i doživljaj rizika i opasnosti. Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precjenjivanju opasnosti kod novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. Naime, više se brinemo kada su u pitanju novi i nama do sad nepoznati rizici, nego neki poznati. U ovom slučaju možemo napraviti usporedbu između sezonske gripe i prijetnje zarazom koronavirusom. Koronavirus je nov virus te kao takav nova prijetnja koja nam je manje poznata od sezonske gripe. Što manje znamo o određenoj prijetnji raste strah i osjećaj neizvjesnosti te se nerijetko javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole, ponašanja kao što su spomenuta masovna kupovanja i stvaranje zaliha hrane i potrepština, kupovina zaštitnih sredstava i maski i sl. To je pojava koja se ne događa samo u Hrvatskoj već i šire. Također, rizike kojima se osoba svjesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manjima za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je koronavirus.

Zašto ljudi čuju samo loše stvari, a ne i umirujuće informacije od stručnjaka?

Istraživanja su pokazala da u svakodnevnom životu, kako bi se brzo donijela odluka o čemu se brinuti, a o čemu ne, mozak koristi „mentalne prečice“ koje se odvijaju na nesvjesnoj razini, i instinkti i emocije tu igraju važnu ulogu. Usto je mozak skloniji pamtiti loše i općenito je osjetljiviji na neugodne i loše informacije koje su ključne za preživljavanje. Zapravo u primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pažnju pridaje lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, broju umrlih…), a zanemaruje primjerice one o ozdravljenju. Dodatno, uslijed preplavljenosti strahom, koji je donekle razumljiv i očekivan u ovakvim situacijama, precjenjivanje realnoga rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha, a on pak do nepromišljenih ponašanja.

Kako se nositi sa strahom?

Iako je strah normalna reakcija koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pozorniji na moguće izvore prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu više u tome više štetiti nego koristiti. Kako bismo „upravljali“ našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka:

Važno je prvo i osnovno naći i pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija[1]. Usto je važna kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.

Drugi važan način na koji možemo upravljati osobnim doživljajem rizika je da si postavimo nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su Postoji li razlog zbog kojeg mislim da sam ja osobno u riziku od zaraze? Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.

Treća preporuka je da promišljamo koje su to mjere i načini, odnosno naša ponašanja kojima uspješno možemo doprinijeti smanjivanju rizika. Na tom mjestu je ponovno važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezano uz načine na koje možemo zaštiti sebe, ali i druge ljude. Navedenim načinima i ponašanjima odgovorno se ponašamo prema svom zdravlju, ali i zdravlju drugih osoba.

Ovo je trenutak u kojem je važno osvijestiti i važnost općenite brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji doprinose općenito boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose boljoj zaštiti i od zaraznih kao i kroničnih nezaraznih bolesti. To bi mogla biti četvrta važna preporuka i poticaj kada govorimo o tome što možemo učiniti.

I na kraju, peta važna preporuka, ne zaboravimo da ne reagiraju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Neka istraživanja u zemljama koja su prolazila iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što je gripa, SARS i dr. pokazala su da se velik udio populacije osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto.

Razina stresa i anksioznosti te percipirani rizik od zaraze pokazali su se povezani s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera). U normalizaciji emocionalnih reakcija i naglašavanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama. Stoga je u ovim trenutcima važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike. Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome „njegov strah realan“, te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Također je važno poticati realne procjene rizika kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima. U svakom slučaju važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći jedni drugima.

dr.sc. Ljiljana Muslić, prof. psih.
Odsjek za promicanje mentalnog zdravlja
Hrvatski zavod za javno zdravstvo

Literatura:

Yeager, K. i Roberts, A. (Eds.). (2015). Crisis intervention handbook: Assessment, treatment, and research. Oxford University Press.

American Psychological Association (2020). Speaking of Psychology: Coronavirus Anxiety. Pruzeto s https://www.apa.org/research/action/speaking-of-psychology/coronavirus-anxiety (pristupljeno 27. veljače 2020.)

Center for the Study of Traumatic Stress (CSTS). Mental Health and Behavioral Guidelines for Response to a Pandemic Flu Outbreak. Preuzeto s https://www.cstsonline.org/resources/resource-master-list/mental-health-and-behavioral-guidelines-for-response-to-a-pandemic-flu-outbreak (pristupljeno 27. veljače 2020.)

Douglas, P. K., Douglas, D. B., Harrigan, D. C. i Douglas, K. M. (2009). Preparing for pandemic influenza and its aftermath: mental health issues considered. International journal of emergency mental health, 11(3), 137.