U posljednje vrijeme, nažalost, svjedoci smo porasta fizičkog, verbalnog, socijalnog i psihološkog nasilja među djecom i mladima. Zašto je vršnjačko nasilje u takvom porastu i kako ga zaustaviti? Što kao roditelji možemo učiniti da nam dijete ne postane nasilnik, što učiniti ako primijetimo da je žrtva nasilja?,
Roditeljstvo je umijeće, a zahtjevi u odgoju svakim danom sve su veći. U obitelji kao primarnoj ljudskoj zajednici u kojoj se formiraju osnove fizičkog, intelektualnog, emocionalnog i moralnog razvoja djeteta, uslijed tempa života sve je manje zajedničkog provođenja vremena, emocionalne povezanosti i kvalitetne komunikacije. Roditelji su prezauzeti poslovima i vrlo često odsutni od kuće. Djeca sve češće ostaju sama i prepuštena sama sebi. Sve više su izložena nasilju u javnim medijima, čije vijesti u posljednje vrijeme nasilnicima daju neprimjerenu važnost i prezentiraju nasilništvo kao model ponašanja kojim se postaje netko i izlazi iz anonimnosti. Sve češće djeca nemaju s kime ostvarivati osobne kontakte – okreću se kontaktima mobitelom i računalom, itekako podložnom za daljnje širenje nasilničkog ponašanja putem agresivnim sadržaja i različitih oblika manipulacije djecom.
Djeca – nasilnici i sami su vrlo često žrtve nasilničkog ponašanja roditelja ili ukućana ili svjedoci nasilničkog ponašanja odraslih u obitelji međusobno. Nedostatak roditeljske pažnje, emocionalne topline i kvalitetne komunikacije, nedostatan nadzor nad dječjim ponašanjem, ali i pretjerano zaštitnički odnos roditelja također pogoduju nasilničkom ponašanju. Nasilnici su češće djeca s viškom energije, poteškoćama pažnje i koncentracije, impulzivna djeca niskog stupnja tolerancije na frustraciju. Takva djeca teško ostvaruju bliskost s drugom djecom, nisu adekvatno prihvaćena od vršnjaka i kod njih najčešće ne postoje izgrađene vrijednosti poštivanja autoriteta.
Stoga, djetetu treba pružati ljubav i pažnju. Bez obzira na obaveze, treba nastojati sudjelovati u njegovom životu – pratiti ga, primjećivati promjene, reagirati na njih, razgovarati, objasniti pozitivne i negativne strane života i odnosa među ljudima. Vlastitim ponašanjem djetetu dajemo model ponašanja koji će usvojiti, a kasnije i samo najčešće koristiti. Stoga se nemojmo ponašati nasilnički – ponašajmo se na socijalno poželjan način. U pravilima i disciplini koju zahtijevamo od djeteta treba biti dosljedan, da se dijete zna orijentirati što je dobro, a što ne i koje će ponašanje biti nagrađeno odnosno kažnjeno.
Nemojmo tući djecu – time ih učimo da se konflikti rješavaju nasilnim putem. Vrlo je vjerojatno da će i sama svoje konflikte s vršnjacima rješavati na taj način! Postoji niz pravila, pa i kazni koji ne zahtijevaju primjenu fizičke sile. Nagrađujmo dobra i pozitivna ponašanja – dijete će se zbog pozitivnih posljedica svojeg ponašanja češće tako i ponašati. Zaštitimo djecu od fizičkog nasilja u obitelji, kao i nazočnosti nasilju u bližoj i daljnjoj sredini. Kontrolirajmo količinu nasilja kojoj je dijete izloženo na TV programu, tisku, u glazbi koju slušaju, u svijetu video igara koje igraju. Iako su djeca danas u informatičkom smislu naprednija od nas roditelja, roditelj i dalje ostaje roditelj – stoga provjerimo povremeno s kim dijete kontaktira i kakve sadržaje razmjenjuje mobitelom ili kompjutorom. Potaknimo dijete na oblike kreativnog korištenja slobodnog vremena – igru s vršnjacima, boravak u prirodi, aktivno bavljenje umjetničkim aktivnostima, kanalizirajmo njegovu energiju u bavljenje sportom.
O vršnjačkom nasilju mora se razgovarati u obitelji, na satovima razredne zajednice, na roditeljskim sastancima. Ukoliko primijetimo da je dijete žrtva nasilja ili i samo nasilnik, treba se obratiti nadležnim službama zaduženim za suzbijanje nasilja među mladima: pedagoškim i stručnim radnicima u odgojno-obrazovnim ustanovama, centrima za socijalnu skrb konačno i policiji, koji imaju propisane protokole postupanja u slučaju nasilja među mladima. Zajedno s djetetom treba se što prije uključiti u savjetodavni rad u za to nadležnim ustanovama (obiteljskim centrima, savjetovalištima za roditelje, djecu i mladež, medicinskim ustanovama).
Nad evidentnim porastom vršnjačkog nasilja ne možemo zatvoriti oči. Način na koji će se cijelo društvo – od svakog roditelja ponaosob, vrtića, škole, socijalne sredine, nadležnih ustanova za prevenciju i sprečavanje nasilja, postaviti prema ovom problemu, odrediti će u kakvom ćemo svijetu u budućnosti živjeti – hoće li to biti svijet prepun nasilja ili civilizirani svijet socijalno poželjnog ponašanja.