Način na koji razgovaramo s djecom znatno utječe na djetetovu sliku o sebi. Najnovija istraživanja pokazuju da djeca tjedno s roditeljima razgovaraju ukupno 30 do 40 minuta. Velik dio razgovora s djetetom roditelj potroši na kritiziranje djeteta i njegova ponašanja. Većina djece s kojima svakodnevno radim žale mi se kako ne mogu razgovarati sa svojim roditeljima. Vjeruju kako od razgovora nema koristi jer ih roditelji ionako neće razumjeti.,
Kada ih pitam o čemu razgovaraju sa svojim roditeljima, kažu mi kako se razgovori uglavnom vrte oko škole, kućanskih obveza i izlazaka. Žale se kako roditelji nemaju pojma kako se oni osjećaju, što im zaista treba, što im smeta u međusobnom odnosu, što misle o različitim stvarima…
Razmislite o tome kako vi razgovarate sa svojim djetetom. Da li i vi uglavnom vodite bitke oko škole, izlazaka i kućanskih obveza? Da li se u vašoj obitelji „ozbiljni“ razgovori vode samo kad se nešto dogodi ili običavate iz čista mira pitati dijete kako je, kako se osjeća, što mu se vrti po glavi, koliko je zadovoljno sobom, vama, prijateljima, školom? Da li ste spremni slušati svoje dijete kada izrazi potrebu za razgovorom s vama? Koliko puta ste rekli svome djetetu „Samo pričaj, slušam te“, a istovremeno ste prali posuđe ili čitali novine? Slušati uopće nije lako. Sigurno ste se našli u situaciji kada ste željeli nešto ispričati svom partneru, a on vas „sluša“ i istovremeno gleda TV. Kako ste se tada osjećali? Da bi vaše dijete naučilo voljeti i cijeniti sebe kao osobu, neophodno je da nađete vremena slušati ga na način da osjeti da vas zaista zanima ono što govori. Na taj način pokazujete djetetu da vam je važno i dijete uči voljeti i cijeniti sebe. Stoga, kada vam sljedeći put dijete želi nešto ispričati, a vi upravo imate nekog neodgodivog posla, recite djetetu da ste zauzeti i da ćete ga moći saslušati kad obavite taj posao. A tada mu zaista posvetite punu pažnju, ne dopuštajući da vas bilo što u tome omete.
Kada slušamo drugu osobu, vrlo je teško oduprijeti se porivu da dajemo savjete ili nudimo rješenje problema. No dijete često ne želi vaš savjet ni vaše rješenje svog problema. Želi s vama podijeliti svoje misli i doživljaje. Ako ga pritom ne slušate, već mu nudite rješenja i savjete, nećete otkriti što vam želi reći. Nakon nekog vremena više vam se neće ni povjeravati. To je i sasvim razumljivo – želite li vi pričati s nekim tko vas ne sluša? Stoga slušajte svoju djecu strpljivo i sa zanimanjem. Dajte im priliku da se izraze riječima jer kroz priču s vama koji ih zaista slušate djeca će sama doći do rješenja.
Roditelji često ne slušaju djecu. Često upućuju djeci kritike koje su pogubne za djetetovo samopouzdanje. Posebno u situacijama kada su ljuti i nešto ih smeta, djeci se obraćaju osuđujućim ti-porukama – TI si lijena. Šta TI misliš da sam se ja jučer rodila? TI nikada ne pospremiš svoju sobu! Učiniš li (TI) išta kako treba? Takvim načinom komuniciranja izazivamo kod djece osjećaj nevažnosti, krivnje i odbačenosti. Vrlo je važno koristiti se aktivnim ja – porukama, kojima izražavamo vlastite osjećaje i potrebe, ne osuđujući i ne ponižavajući drugu osobu. To su rečenice u kojima djetetu dajem do znanja što ja osjećam, želim, volim, trebam… Uzmimo primjer da nas dijete prekida u razgovoru. Možemo reagirati ti-porukom, govoreći djetetu „Koliko ti puta moram reći da me ne prekidaš dok razgovaram s nekim?!“ Poruka koju dijete zapravo čuje je „Glup si – toliko puta ti ponavljam jedno te isto.“ Aktivnom ja porukom djetetu možemo reći „Sada želim razgovarati s prijateljicom. Kad završim, voljela bih čuti tebe.“ Na ovaj način jasno smo djetetu dali do znanja što želimo i ponudili smo rješenje koje će ono vjerojatno prihvatiti, a nismo ga uvrijedili. Djetetu možemo reći „Zar ti nikad ne možeš počistiti iza sebe nakon ručka“, a možemo reći i „Vidim da si ostavio nered na stolu. Želim da to pospremiš.“ U prvom primjeru dijete može čuti kako ništa ne radi dobro. U drugom primjeru jasno mu dajemo do znanja što smo primijetili i što želimo, bez pogubnih kritika.
Slušajte svoju djecu, dajte im priliku da izraze svoje misli bez da im pritom namećete svoja rješenja. Izbjegavajte kritike jer su pogubne za dječje samopouzdanje. Obraćajte se svojoj djeci ja-porukama kojima im dajete do znanja da ih cijenite i poštujete. Tako ih učite da oni cijene i poštuju sebe, a i druge oko sebe.