otac – Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. U našoj zemlji česte su i trigeneracijske obitelji (roditelji, djeca te djed i/ili baka). Obitelj mogu sačinjavati i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece.

Međusobni odnosi u nekoj obitelji odlučujući su za psihičko zdravlje pojedinca jednako kao što i svaki član obitelji na svoj način djeluje na obiteljske odnose a time i na obitelj kao cjelinu. Nemoguće je biti članom neke obitelji a da pojedinac ne doprinosi (aktivno ili pasivno) kvaliteti obiteljskih odnosa. Ponašanje jednog člana obitelji pokazat će svoje djelovanje na čitavu obitelj samo uz pristanak (na svjesnoj ili podsvjesnoj razini) ostalih članova obitelji.,

Vjerujem da će se većina laika i stručnjaka lako složiti s prethodnim rečenicama. No kad se u obitelji pojavi problem, odjednom smo spremni zanemariti „djelovanje svakoga na svakoga u obitelji“ i početi se baviti onom osobom koja problem manifestira. Za ilustraciju, česti su slučajevi djece s poteškoćama u odnosu s drugima (drugom djecom, vlastitim roditeljima, učiteljima…), koja npr. pokazuju agresivno ponašanje, ili školski neuspjeh, ili započnu s prekomjernom konzumacijom alkohola…. Roditelji će se obratiti stručnjaku, s očekivanjem da on/ona „popravi“ dijete, zanemarivši vlastitu odgovornost, utjecaj ali i moć. Kao uzroke problema koje dijete pokazuje navest će utjecaj vršnjaka, televizije, škole…. Da, i ti faktori imaju svoje djelovanje, no ipak je obitelj mjesto gdje nastaju, čuvaju se ili ozdravlju simptomi. Ova rečenica nema u podlozi sadržaj „za sve su krivi roditelji“, nego „najveće izvorište odgovornosti je u obitelji tj. na odraslim članovima obitelji“. Ta odgovornost važna je radi mogućeg djelovanja u budućnosti. Drugim riječima, ako prihvatimo da je problem nastao u obitelji, otvaramo vrata različitim mogućnostima prevladavanja problema. Ovo je jednako važno za roditelje koji su dakle ključni za prevladavanje poteškoće, kao i za stručnjaka – koji neće pokušati „popraviti“ dijete s problemom, nego će zajedno s roditeljima istraživati koju svrhu taj problem (simptom obiteljskih poteškoća) ima u obitelji.

Za ilustraciju, poslužimo se primjerom. Dvanaestogodišnji Marko u školi je izrazito agresivan prema drugoj djeci, nezainteresiran za praćenje nastave, ometa nastavu. Kod kuće roditelji ne primjećuju ovakvo Markovo ponašanje, opisuju ga kao poslušnog i suradljivog. Iz sistemske perspektive, Markovo ponašanje potrebno je gledati kao simptom, koji služi tome da prema van „upali crveno svjetlo“ kako bi upozorio da u obiteljskim odnosima postoje poteškoće. Kakve mogu biti te poteškoće? Moguće je da je bračni odnos roditelja u krizi, da se učestalo svađaju, da spominju razvod braka. Moguće je da je otac puno odsutan iz obitelji iako nije stalno zaposlen, a da je majka opterećena brigom o obitelji jer ima osim Marka još dvoje male djece. Iz sistemske perspektive, kakva je uloga Markove agresivnosti? Više je mogućnosti: to može na prijer biti poziv u pomoć za čitavu obitelj; ili, ako prijeti razvod, radi sinovih poteškoća roditelji mogu odjednom prestati sa svojim sukobima, posvete se sinovim poteškoćama, i tako njegova agresivnost služi tome da se privremeno bračni sukob povuče. Dječakov agresivnost može se tada smanjiti, a roditelji ili poraditi na rješavanju bračnih poteškoća, ili ponovno nastaviti sukob, tamo gdje je privremeno zastao.

Ukoliko poteškoće ovog dječaka analiziramo na ovaj način, potpuno ćemo ih drugačije doživjeti nego kao kroz tradicionalan „dječak ima problem“ pristup. Uz naglašavanje da nije cilj ove roditelje proglasiti „krivcima“ za dječakove teškoće, nego otvaranje niz mogućnosti djelovanja u budućnosti, i to na način da odrasli, u ovom slučaju roditelji, preuzmu odgovornost za kvalitetu odnosa i procesa u obitelji. Ponekad se odrasli mogu upitati „što nam se događa“ pa i sami doći do određenih odgovora, a ponekad će im biti potrebna stručna pomoć za definiranje onih procesa u obitelji koji su rezultirali poteškoćama.

Preuzeti odgovornost u odnosu na svoje dijete koje pokazuje agresivnost znači da mu se roditelji neće obratiti strogim tonom i reći „Marko, izvoli se popraviti!“, nego će početi razmišljati koji su to procesi u obitelji proizveli Markovu patnju; vjerojatno je da će osoba izvan obitelji (npr. savjetovatelj) brže i lakše identificirati što se događa, nego članovi obitelji sami „iznutra“. Ovi bi roditelji lako mogli razmišljati na način „naš Marko je u školi agresivan, dakle očito se u školi nešto događa, jer zašto nije agresivan kod kuće?“ Zaista, zašto nije? Lako ćemo se složiti da je agresivnost posljedica frustracije, i to bilo koje vrste. Ako je dječak frustriran obiteljskim odnosima, ne bi li bilo prirodno da frustraciju iskazuje unutar obitelji? Ne bi – jer voli svoje roditelje, jer ovisi o njima u emotivnom i svakom drugom pogledu, jer su oni najvažnije osobe u njegovom životu – iskaljivati agresivnost prema njima imalo bi previsoku cijenu, i zato je školsko okruženje prikladno (jer je „pri ruci“, a napetost i frustracije moraju se negdje „ispuhati“). Naravno, svih ovih procesa dječak nije svjestan, niti on donosi svjesnu odluku da će reagirati agresivno u školi a ne kod kuće.

Radeći s obitelji koja ima problem sličan naprijed opisanom, savjetovatelj će nakon što prepozna poteškoće u obiteljskim odnosima koje rezultiraju patnjom nekog od članova, nastojati predložiti promjene koje mogu učiniti odrasli članovi a da bi se obiteljski odnosi počeli ozdravljivati. U podcrtanom dijelu prethodne rečenice sadržana su istovremeno iskušenja pred koja su ovime stavljeni roditelji, ali i moć djelovanja. Jer, napraviti bilo kakvu promjenu u svojim već naučenim postupanjima i odnosima u obitelji nije lako. S druge strane, svaka i najmanja promjena u odnosima u obitelji koju učini jedan član obitelji, rezultirat će promjenama u cijelom obiteljskom sistemu, pa i umanjiti simptome patnje kod onog člana koji simptome manifestira.

Napisala:

Psihologinja Ljerka Tuđa-Družinec, univ. spec.

Od osamostaljenja Hrvatske slušamo kako smo u tranziciji, prolazimo kroz neke društvene promjene, odnosno, neki utjecaji dolaze do nas. Kako je obitelj temeljna jedinica društva, pokušajmo vidjeti kakvim to promjenama u obitelji svjedočimo.

U pradavna vremena postojale su plemenske zajednice sa svojim starješinama, točno utvrđenom podjelom rada svih članova i statusom određenim rođenjem. Odrastao, zdrav muškarac bio je vredniji član zajednice za razliku od žene, djeteta ili ostarjele osobe. Ukoliko je bio rođen u «višoj» klasi zadržavao je taj položaj bez obzira na svoje osobne karakteristike i vrijednosti. Ljudski život nije mnogo vrijedio, a žene i djeca su bili potrošna roba. Tako je u srednjem vijeku poznat slučaj dječjeg križarskog rata u kojem je stradao ni neslućen broj djece. Građansko društvo poznaje brojčano manju, tipično patrijarhalnu obitelj. Glava kuće, otac, donosi sve odluke, slušaju ga svi članovi obitelji, a nasljeđuje ga obično najstari sin, Djeca u takvom okruženju, do otprilike, između dva svjetska rata, bila su forisirana da budu tiha, vrlo poslušna, a priznata metoda odgoja bila je «batina». Odjeća djece tog vremena izgledom je nalikovala odjeći odraslih, samo je broj bio dječji. Još početkom dvadesetog stoljeća, «stučnjaci za djecu» su preporučivali da djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući jer se smatralo nepoželjnim da glava kuće biva uznemiravan prilikom jela običnom nazočnošću čak i vlastite djece.

Razvoj znanosti i tehnologije te zapošljavanje žena u ratnoj industriji, dovodi do promjena. Žene, do sada kućanice i roditeljice, postaju zaposlene, s pravom glasa, financijski neovisne o mužu ili ocu. Njihova pravna, radna i ekonomska samostalnost mijenja dotadašnje obiteljske odnose. Muškarac više nije jedini hranitelj ni apsolutni autoritet. Hijerarhija nestaje, a javljaju se uređeni partnerskog odnosi između muškarca i žene i demokratičniji pristup djeci. Ali, tako su ugrožene nečije stare navike. Muškarci gube povlašteni položaj u obitelji, imaju teškoće prilagođavanja, dolazi do problema i sukoba. Netko tko je do jučer gledao svog djeda kako naređuje baki, sam o svemu odlučuje, «s visine» gleda na kućanske poslova, kažnjava djecu i traži da ga se bezpogovorno sluša, taj će se teško snaći u «novim vremenima».

Obzirom na biološku dimenziju, funkcija i uloga majke je prva značajna po dijete i obitelj. Majčino zdravlje, brige, strahovi, tjeskoba, prvo su što utječe na potomke, a zatim odnosi između djetetu dviju najvažnijih osoba, oca i majke. Ako su ti odnosi stalno odmjeravanje snaga tko je «glavni», a tko «poslušan», tko radi «muške», a tko «ženske» poslove, je li «glava kuće s kratkom ili dugom kosom» i sl., onda će se najvjerojatnije dogoditi razvod braka, odnosno, raspad obiteljske zajednice. Uopće se u današnje doba odnos između muškarca i žene razvija u tako kratkom roku da se ponekad ni oni sami ne stignu snaći. Iz nepripremljenosti jednih na druge, nepoštivanja tuđih prava i neuvažavanja međusobnih razlika i potreba, dolazi do problema među partnerima koja dalje vode problemima u obitelji i u podizanju potomaka.

Način života današnjeg čovjeka traži brzinu i dobru organizaciju. Zahtjevi na radnom mjestu, društvene obveze, potrošačke navike i potreba da se ima što više u materijalom smislu, stres, nervoza, otuđenost utječu na ljude pa pojedinci «pucaju po šavovima». Jedna od zabluda je tvrdnja da se može biti dobar roditelj, a istodobno biti nezadovoljan položajem u braku, poslom, statusom u životnoj sredini i sl. Obitelj je na mnogo načina ovisna o zbivanjima u društvu političke, kulturne, socijalne ili tržišno-radne naravi. Pa ma što to dolazilo i prolazilo iz «bijela svijeta» kroz naše krajeve i ostavljalo tragove među nama, ostaje činjenica da je obitelj ipak jedina, dovoljno snažna i prilagodljiva da preuzme odgovornost za negativne učinke koje društveni sustav može imati na pojedince.

I što dalje? Ona vjekovnu «poštuj oca i majku da dobro ti bude na zemlji» suvremenim jezikom interpretirajmo u «poštujmo obiteljske vrijednosti», bez predrasuda i želje za materijalnom dobiti. Kad već društvo kroz svoje institucije mora zadirati u obiteljske odnose neka to svakako čini putem stručnih osoba, senzibiliziranih za takvu problematiku uz zakonsku regulativu prava i povlastica koja se odnose na roditeljstvo. Na kraju i svatko od nas je slobodan odbaciti spekulacije i utjecaje koji ugrožavaju ili minimaliziraju važnost obitelji.

Autor teksta: Tončica Božić, psihologinja