Mnogi roditelji đaka prvaka željno ali i sa strepnjom iščekuju prvi nastavni dan nove školske godine. Naravno da su, posebno u prvim danima djetetova školovanja roditeljska briga, strpljivost, razumijevanje, dosljednost, upornost, poticanje, ohrabrivanje, od presudnog značaja za daljnje napredovanje djeteta, njegov uspjeh, razvoj njegove motivacije ali i samopouzdanja te pozitivne slike o sebi. ,
No, roditelji moraju sudjelovati u odgoju i obrazovanju svog djeteta – njegovu razvoju i sazrijevanju tijekom čitavog perioda školovanja i odrastanja. Mnogi to vrlo brzo zaborave pa svu brigu olako prebacuju na školu i učitelje, očekujući uspjeh i napredak djeteta bez njihova sudjelovanja.
Početkom svog školovanja dijete počinje preuzimati svoje prve veće dužnosti i obaveze. Tako školovanje od djeteta zahtijeva znatne tjelesne i intelektualne napore. Osnovna obveza djeteta u školi je učenje, a za tu funkciju potrebni su i neki preduvjeti – elementarna informiranost o predmetima i pojavama u svojoj okolini, mogućnost komunikacije djeteta sa svojom okolinom – učiteljima ali i drugom djecom, te motiviranost da razumije, pamti, zapaža, psihomotorno se izražava.
Stoga, roditelji trebaju poraditi na razvoju sljedećih sposobnosti svog djeteta:
– razvijenosti fine motorike ruku i dobre koordinacije oko-ruka (npr. kroz bojanje, precrtavanje različitih crta i likova,uz sačuvanu formu i proporcije)
– sposobnosti zapažanja i razlikovanja ( vizualno zapažanje – pronalaženje skrivenih likova, slagalice, prostorni odnosi, širenje opsega pažnje
– sposobnosti koncentracije i memorije kroz npr. ponavljanje nizova, pjesmica, igranje igara tipa memori i sl.), te
–razvoju socio-emocionalnoj zrelosti i stabilnosti djeteta (komunikativnost, strpljivost, odgovornost, tolerancija – u skladu s dobi)
Mnogi autori socio-emocionalnu zrelost i stabilnost djeteta svrstavaju u kategoriju najvažnijeg aspekta zrelosti za upis u 1. razred Pokazuje li vaše dijete želju za druženjem s vršnjacima, želi li se zajedno s njima igrati, emocionalno se zrelije prilagođava u novim i nepoznatim situacijama možete biti sigurni da je već zakoračio u fazu razvoja tako potrebnu za daljnji razvoj i napredovanje bez nekih većih emocionalnih ali ne rijetko i psiho-somatskih problema.Za djecu koja se u toj dobi još uvijek nalaze u tzv. egocentričnoj fazi (oni u svemu prvi, jedini i najvažniji), bez obzira na njihov dobar intelektualni status ne očekuje se daljnje napredovanje bez problema i poteškoća.
Zašto je toliko važna ta socio-emocionalna zrelost kod upisa u 1. razred ?
Važna je jer se upisom emocionalno stanje djeteta koje još nije zadovoljavajuće može samo pogoršati. Ne rijetko se događaju, početkom školovanja, pa i kod djece koja su „na oko“ emocionalno stabilna ili su tek blaže emocionalno sputana u svom razvoju, kao i kod drugih odvajanja od djetetu bliskih, njemu značajnih osoba (npr. rastava braka roditelja, teži poremećaji odnosa u obitelji, rođenje brata ili sestrice), pojave tzv. poremećaja prilagodbe kao npr. smetnje sna, prkos, inat, motorički nemir, odbijanje ili prekomjerno konzumiranje hrane, sisanje prstiju, griženje noktiju, mucanje, zastoji u govoru, kašljucanje, tikovi.
Ako su od prije prisutni neki od navedenih simptoma oni se mogu pojačati ali i kombinirati sa novim simptomima pa se tako mogu javiti novi i teži poremećaji tipa noćno mokrenje, noćni strahovi, psihogena povraćanja i sl. Ti poremećaji uglavnom se javljaju kod emocionalno jače osjetljive djece ili pak kod djece usporenog socio-emocionalnog razvoja, odnosno mogu biti rezultat nedovoljne ili neadekvatne pripremljenosti djeteta za novonastale situacije. Uzroci ovakvih smetnji i poteškoća mogu dijelom biti i nasljedno – konstitucionalni, ali svoj izvor mogu imati i u lošim iskustvima djeteta vezanim uz prošla, neugodna iskustva, najčešće odvajanja od njemu značajnih osoba u ranijem djetinjstvu (npr. zbog hospitalizacija).
Svi nabrojeni poremećaji u svojoj osnovi imaju simboličko značenje – znak su emocionalne napetosti, nesigurnosti, pomanjkanja samopouzdanja. Dijete na taj način izražava svoj strah da je manje vrijedno, da će biti napušteno, ostavljeno, odbačeno, teško mu je jer nije sigurno hoće li moći izvršavati postavljene obveze, zadovoljiti očekivanja – i roditelja ali i učitelja.
Stoga i u njihovu liječenju treba poraditi upravo na ta dva aspekta. Kako bi se izbjegle nabrojene poteškoće ponajviše pomažu – pravilan odgoj djeteta, adekvatno bavljenje njime/kontinuitet odgoja, strpljenje, dosljednost, primjerenost, emocionalna toplina/. Dijete treba što više poticati, ohrabrivati, pripremati na promjene i to kroz što više razgovora i obrazloženja. Bude li neadekvatnih i nepoželjnih reakcija djetetu treba dati do znanja da nam se ne sviđa to što je učinio, i da to on može i bolje učiniti – te mu reći da se pokuša potruditi učiniti kako treba ili kako je ispravno, a da ga vi volite usprkos svega.
Kako bi se smanjila anksioznost i nesigurnost u djece treba im dati mogućnost iskazivanja što ih muči, čega se plaše. Važno je razumijevanje i interes roditelja za probleme njihova djeteta. Ne zaboravite – roditelji moraju uvijek biti podrška i oslonac svom djetetu, ali ga ne smiju ni previše zaštićivati i opravdavati. Kada se pojave određeni problemi i poremećaji, ako su blažeg intenziteta, psiholozi savjetuju- treba ih prihvatiti kao razvojne poteškoće – dakle ne pridavati im suviše značenja već je i nadalje najvažnije poticanje, ohrabrivanje, pohvala za napredak, ali i pokušaje. Uvidi li dijete da se roditelji puno brinu zbog njegova ponašanja te ga na silu žele mijenjati kod djeteta se najčešće takovo ponašanje samo učvršćuje, zbog pojačane napetosti ili pak povlastica koje takvim ponašanjem ono postiže. Kod neke djece zbog takvih poteškoća može se javiti i jak osjećaj krivnje što dodatno komplicira stanje. Simptomi se pojačavaju, dijete se osjeća manje vrijedno, ne voljeno, odbačeno, a to opet ima za posljedicu zatvaranje djeteta u sebe, bezvoljnost, apatičnost. Problemi se umnožavaju i pojačavaju. Kod takvih težih poremećaja svakako treba potražiti pomoć stručnjaka – kliničkog psihologa – psihoterapeuta.
Stoga, kako bi izbjegli nepotrebne poteškoće i probleme – postavljajte djetetu primjerene zadatke, imajte realna očekivanja od njega, bezmjerno ga potičite, hrabrite, pomažite mu. Pokazujte mu interes i razumijevanje za njegove probleme. Razgovarajte što više ali i družite se sa svojim djetetom što više, jer ionako će vam prebrzo odrasti i podosta se udaljiti od vas. Dokazujte mu da ga volite, iako ne volite baš sve njegove postupke. Podučite ga kako može drugačije i bolje.
Pokušajte i sami ponekad drugačije, možda možete i bolje, ali svakako budite uvijek uz svoje dijete i djelujte!