Društvo psihologa Krapinsko zagorske županije

"Čovjek se može mnogo čega odreći, samo ne ljudi." ~ Ludwig Börne

You are here:

Psihičko zdravlje i razlika između normalnog i abnormalnog ponašanja


Većina ljudi se ponekad nađe u situaciji da propituju sebe i svoje ponašanje pitajući se da li je to kako se ponašaju i osjećaju normalno. Važno je istaknuti da je zapravo ta evaluacija i kritički odmak od vlastita ponašanja jedan od pozitivnih znakova, te da je češće nemogućnost sagledavanja situacije iz perspektive druge osobe ili okoline - opasnija.

Ljudski mozak je razvijen putem prirodne selekcije naših predaka koji su se suočavali s brojnim izazovima. Kako izbjeći opasnost, kako razviti privrženost drugima te razumijeti što drugi misle i osjećaju, kako izabrati najboljeg partnera i sl.? Te su se prilagodbe, kodirane u našem genomu, prenosile s generaciju na generaciju i tako su u našem mozgu razvijena posebna područja za donošenje različitih odluka, kao i područja koja određuju kako ćemo se osjećati ili misliti. Ipak, svatko od nas događaje i svijet oko sebe doživljava na drugačiji način, kroz vlastitu prizmu i percepciju. Te razlike su uvjetovane interakcijom opisanog temeljnog obrasca, razvijenog evolucijom- odnosno genetskih varijacija koje postoje između ljudi - i različitih iskustava koja smo stekli tijekom života. Iz međuodnosa tih faktora proizlazi širok spektar onog što smatramo pod normalnim ponašanjem, odnosno različiti individualni odgovori na podražaje iz okoline koje okolina smatra prihvatljivima. Ali gdje se nalazi razlika između društveno prihvaćenog ponašanja i onog na koje se gleda s neodobravanjem, normalnog i, kliničkim rječnikom, abnormalnog ponašanja? 

Stručnjaci su kroz povijest mnogo polemizirali o tome koji su kriteriji „normalnosti“ i o tome gdje se nalazi ta tanka, proizvoljna i često pomična granica između „normalnog“ i „abnormalnog“. Ipak, bitno je napomenuti da se u današnje vrijeme sve veći naglasak stavlja na psihičko zdravlje, umjesto na psihopatologiju. Većina stručnjaka se slaže da termin psihičkog zdravlja ne podrazumijeva samo „odsustvo bolesti“ i još općenitije, odsustvo dijagnoze psihičkog poremećaja. Psihičko zdravlje ne znači samo subjektivno se osjećati dobro, biti „psihički zdrav“ je nešto objektivno „bolje“ od bolesti- iznad nje. Općenito, psihičko zdravlje je moguće utvrditi procjenjivanjem stupnja funkcioniranja osobe. Osjećaj sposobnosti nošenja sa životnim izazovima, mogućnost podnošenja normalnih razina stresa, održavanje zadovoljavajućih odnosa s drugima, sposobnost oporavka od teške situacije, znakovi su psihičkog zdravlja.

Friedrich Nietzsche, njemački filozof, je u svojoj knjizi „Tako je govorio Zaratustra“ psihičko zdravlje slikovito opisao kao „sposobnost probavljanja vlastitih iskustava. To bi značilo uzeti ono što nam je dano u datom trenutku - bilo koju misao, osjećaj, osjet, upućenu okrutnu riječ ili ljubaznost, ili ponižavajući pad - i transformirati - žvakanjem, gnječenjem, mućkanjem - u slatku bujicu energije koja može hraniti naše tekuće tjelesno postajanje.“ 

Međutim, i gore dotaknuta problematika normalnosti/ abnormalnosti ponašanja je znatno kompliciranija nego što se na prvi pogled može činiti budući da je njena percepcija uvjetovana nizom različitih faktora. Ipak, postoje određeni kriteriji na temelju kojih se obično u kliničkoj praksi procjenjuje da li je ponašanje osobe abnormalno, postavljenjem idućih pitanja (pri čemu se indikativnim za psihopatologiju smatra afirmativan odgovor):

- Da li osoba pokazuje neuobičajeno ponašanje?

Ovaj kriterij je statistički i polazi pretpostavke da je prosječno zdravo, a sve ono što je „ispod“ i „iznad“ granica prosjeka- nije. Izravno se koristi u dijagnozi mentalne retardacije za koju je glavni kriterij niska inteligencija osobe. No, iako mnogo rijetka ponašanja ostavljaju dojam abnormalnog, kriteriji nisu ujednačeni za sve slučajeve, ako je, primjerice, velika nadarenost za sport rijetka, ali ne bismo ju nazvali abnormalnom u ovom smislu. 

Također, drugi nedostatak statističkog kriterija je, što se uglavnom zasniva na ideji da je zapadno društvo u osnovi zdravo, s čime se Fromm, psiholog i poznati teoretičar društva, ne bi složio. On naglašava da činjenica da milijuni ljudi imaju iste poroke, ne pretvara te poroke u vrline, činjenica da su im mnoge greške zajedničke, ne čini te greške ispravnijim, te da činjenica da mnogi ljudi pate od istog oblika psihičkog poremećaja ne čini te ljude zdravima.

- Da li se ponašanje osobe na neki način protivi socijalnim normama, tj. nije u skladu s njima?

I ovo stajalište, prema kojem je abnormalno ponašanje svako koje krši društvene norme ili prijeti i izaziva nelagodu onima koju mu prisustvuju, je tek djelomičan kriterij pri određivanju „normalnosti“. Bešćutnost i nedostatak osobne krivnje kod psihopata bi se uklapali u ovo definiciju, kao i ponašanje manične osobe u šubu bolesti ili halucinacije shizofrene osobe. Međutim, ovaj kriterij je pod velikim utjecajem prevladavajućih kulturalnih normi i okolnosti kulture u kojoj se ponašanje odvija. Primjerice, u budističkoj religiji je uobičajeno da se mrtvima sagradi oltar, da im se ostavlja hrana i darovi te da se razgovara s njima kao da su u prostoriji. Takvo isto ponašanje bi se u zapadnoj kulturu smatralo neprihvatljivim i abnormalnim. 

Nadalje, jasno je da socijalne norme ne mogu biti jedini kriterij procjene normalnosti pojedinca, budući da je poznato da grupe, čak i čitava društva ponekad djeluju neracionalno, vodeći se svojim principima. Prisjetite se samo etiketiranja Židova za vrijeme II. Svjetskog rata i njihove derogacije koja je poslužila kao opravdanje i povod za Holokaust.

- Da li osoba pati zbog svog ponašanja?

Ovaj kriterij se naziva i subjektivnim , a prema njemu, ponašanje je abnormalno ukoliko u osobi izaziva osjećaj neugode ili patnje. Ponekad prethodno opisane razlike u doživljavanju uzrokuju bol i patnju samoj osobi. Uzmimo za primjer osobu koja pati od strahova i anksioznosti - emocija koje svi ponekad osjetimo u potencijalno opasnim situacijama. Ljudski mozak je razvijen na način da detektira opasnost kako bi je primjerenom reakcijom mogao izbjeći. Ipak, kod nekih osoba potencijalna genetska osjetljivost ili osobna iskustva i traume kreiraju taj sustav na način da je on osjetljiviji nego kod drugih ljudi i da prepoznaje opasnost kada ona objektivno i ne postoji- kao što je slučaj kod anksioznosti ili depresije. 

Međutim, ni ovaj kriterij ne obuhvaća sva ponašanja koja smatramo abnormalnim, budući da neki poremećaji ne uzrokuju patnju (za što je vjerojatno najbolji primjer psihopatija).

- Da li je ponašanje osobe disfunkcionalno i autodestruktivno?

Ponašanja koja pojedinca ometaju u izvršavanju uobičajenih poslova i obaveza ili u ostvarenju zadovoljavajućeg odnosa s drugim ljudima mogla bi se proglasiti abnormalnima, pogotovo ukoliko ih osoba nije u stanju kontrolirati. Primjer za takvo ponašanje koje bismo smatrali abnormalnim je ponašanje osobe koja je opsjednuta čišćenjem do te mjere da zanemaruje ostale obaveze te interpersonalne odnose s drugim ljudima.

Iako su ovo neki od kriterija koji se obično koriste u kliničkoj praksi, bitno je napomenuti da ne postoji univerzalna definicija psihičkog zdravlja i granica normalno- abnormalno, što je vidljivo i iz opisanih nedostataka svakog od kriterija. Važno je istaknuti da je osoba u procjeni svog ponašanja sama za sebe najmjerodavnija, naravno, uz uvjet da postoji određeni kritički odmak pri procjeni vlastitog ponašanja.

Za kraj, navela bih citat američkog psihijatra Jordana Smollera za koji smatram da najbolje opisuje razliku između normalnog i abnormalnog:

 

„Normalno i abnormalno su kao noć i dan. Drugim riječima, odnose na smislene opise dvaju stanja koje prepoznajemo kao različite. Ali liniju između njih je nemoguće nacrtati. Kada točno dan postaje noć? Mi možemo odlučiti nacrtati liniju kod zalaska sunca- specifičnog trenutka u vremenu koji smo izmislili kako bismo razdvojili noć i dan. Ali jasno je da je to nešto proizvoljno. Unatoč tome, složili smo se da noć i dan zaista postoje. Organizirali smo svoje živote prema njima, radimo planove bazirane na njima. Ali rijetko brinemo o trenutku kad jedno postaje drugo. Osjećamo se ugodno u neodređenosti sumraka.“

 

Ispis PDF

Copyright © Društvo psihologa Krapinsko-zagorske županije 2019

Template by Joomla Themes & Projektowanie stron internetowych.