Kategorije
Članovi pišu

Škola za mene

Svake godine nekoliko tisuća učenika završava osnovnu školu i pred njima je važna odluka – što nakon osnovne škole? Koju školu upisati, za koje zanimanje se školovati, čime se želim baviti, što želim raditi? Neki učenici odmah znaju što žele, no velika je većina i onih neodlučnih koji nisu sigurni kamo dalje. Za i jedne i druge odabir srednje škole je veliki zadatak, a odluku nije nimalo lako i jednostavno donijeti.

Pri donošenju takve odluke uvelike mogu pomoći informacije o samoj školi koju učenik planira upisati i obrazovnom programu. Vrlo važno je da se učenik pravodobno informira, a informacije može steći iz raznih izvora. To su roditelji, učitelji, stručni suradnici u školi (pedagog, psiholog, i dr.). Danas gotovo svaka škola organizira ‘Otvorene dane škole’ gdje se učenici zainteresirani za tu školu mogu pobliže upoznati sa obrazovnim programima te škole, razgledati školu, porazgovarati sa profesorima i dobiti informacije iz prve ruke od učenika koju tu školu pohađaju (koliko je škola zahtjevna, kakvi su profesori, koje su slobodne aktivnosti, i ostale sitne, ali bitne informacije).

Nadalje korisno se upoznati sa samim radnim mjestom koje možete obavljati nakon završene te škole. Npr. ako netko želi biti automehaničar vrlo je korisno da posjeti automehaničarsku radionicu da vidi čime se sve automehaničar bavi, kakvo je to radno mjesto, kakvi su uvjeti radnog mjesta, da porazgovara sa majstorom automehaničarem o samom poslu i kakvim se problemima sve suočava. Još jedan koristan izvor informacija je i Zavod za zapošljavanje gdje učenik može dobiti informacije o samom zanimanju, mogućnostima zapošljavanja u zanimanju, te stručnu pomoć savjetnika za profesionalno usmjeravanje.

Jedan od faktora koji utječu na upis u srednju školu su svakako i ocjene. Za svaki obrazovni program u srednjoj školi postoji skupina predmeta koji se boduju za upis u taj program, a gleda se i opći uspjeh. Predmeti koji se boduju za upis ovisi od škole do škole i od obrazovnog programa. Tako npr. za upis u opću gimnaziju gledaju se predmeti hrvatski jezik, matematika, strani jezik, povijest, zemljopis; u nekim gimnazijama se umjesto zemljopisa gledaju ocjene iz biologije. Informacije o predmetima koji se boduju za upis u određenu srednju školu možete dobiti u srednjoj školi ili pak vidjeti iz prošlogodišnjeg natječaja (možete ga potražiti u knjižnicama, ili na Zavodu za zapošljvanje), a svake godine krajem svibnja ili početkom lipnja izlazi natječaj koji vrijedi za tu školsku godinu gdje su navedene te informacije. U umjetničkim školama osim bodova koji se dobivaju na temelju ocjena, provjeravaju se i sposobnosti (likovne, plesne, glazbene i sl.), što isto utječe na upis. U svakom slučaju dobro se unaprijed informirati koji su predmeti važni za upis kako bi eventualno mogli poboljšati svoje ocjene iz tih predmeta i na taj način imali veću šansu za upis u željenu srednju školu.

Ono možda što je najvažnije je pri odabiru i upisu u srednju školu je zapravo upoznati samog sebe. Netko više voli rad u prirodi, netko voli izrađivati stvari, neki su povučeniji i više voli raditi sami, dok drugi više vole biti i raditi s ljudima. Netko voli dinamične i brze poslove, nekog privlače poslovi gdje treba biti temeljit i detaljan. Svi smo različiti, i stoga je vrlo važno znati kakve su nam sklonosti, što nas zanima, kakve su naše osobine, koja znanja i vještine imamo, te kakvo je naše zdrastveno stanje jer možda postoje neke zapreke za obavljanje određenih poslova (npr. osoba koja je alergična na brašno sigurno neće moći raditi kao pekar jer bi to škodilo njenom zdravlju). 

Na kraju, važne su i vaše želje. Što želite? Ići u školu koja vas ne zanima je propao posao. Jer upravo je interes ono što će vam dati motivaciju da školu i završite.

Stoga, razgovarajte sa svojim roditeljima, učiteljima, stručnim suradnicima, posjetite škole koje želite upisati, prikupite informacije iz svih mogućih izvora kako bi lakše donijeli odluku… i želimo vam puno uspjeha u nastavku školovanja!

Autori teksta: Tamara Blažinić-Papišta, psihologinja i Nadica Jokić, psihologinja

Kategorije
Članovi pišu

Nasilje među djecom i mladima

U posljednje vrijeme,  nažalost, svjedoci smo porasta fizičkog, verbalnog, socijalnog i psihološkog nasilja među djecom i mladima. Zašto je vršnjačko nasilje u takvom porastu i  kako ga zaustaviti?  Što kao roditelji možemo učiniti da nam dijete ne postane nasilnik, što učiniti ako primijetimo da je žrtva nasilja?,

Roditeljstvo je umijeće, a zahtjevi u odgoju svakim danom sve su veći. U obitelji kao primarnoj ljudskoj  zajednici u kojoj se formiraju osnove fizičkog, intelektualnog, emocionalnog i moralnog razvoja djeteta, uslijed tempa života sve je manje zajedničkog provođenja vremena, emocionalne povezanosti i kvalitetne komunikacije. Roditelji su prezauzeti  poslovima i vrlo često odsutni od kuće. Djeca sve češće ostaju sama i prepuštena sama sebi. Sve više su izložena nasilju u  javnim medijima, čije vijesti u posljednje vrijeme nasilnicima daju neprimjerenu važnost i prezentiraju nasilništvo kao model ponašanja  kojim se postaje netko i izlazi iz anonimnosti. Sve češće djeca nemaju s kime ostvarivati osobne kontakte – okreću se kontaktima mobitelom i računalom,  itekako podložnom za daljnje širenje nasilničkog ponašanja putem agresivnim sadržaja i različitih oblika manipulacije djecom.

Djeca – nasilnici i sami su vrlo često žrtve nasilničkog ponašanja roditelja ili ukućana ili svjedoci nasilničkog ponašanja odraslih u obitelji međusobno. Nedostatak roditeljske pažnje, emocionalne topline i kvalitetne komunikacije, nedostatan nadzor nad dječjim ponašanjem, ali i pretjerano zaštitnički odnos roditelja također pogoduju nasilničkom ponašanju. Nasilnici su  češće djeca s viškom energije, poteškoćama pažnje i koncentracije, impulzivna djeca niskog stupnja tolerancije na frustraciju. Takva  djeca  teško ostvaruju bliskost s drugom djecom, nisu adekvatno prihvaćena od vršnjaka i kod njih najčešće   ne postoje izgrađene vrijednosti poštivanja  autoriteta.

Stoga, djetetu treba pružati ljubav i pažnju. Bez obzira na obaveze, treba nastojati sudjelovati u njegovom životu – pratiti ga, primjećivati promjene, reagirati na njih, razgovarati, objasniti pozitivne i negativne strane života i odnosa među ljudima. Vlastitim ponašanjem djetetu  dajemo model ponašanja  koji će usvojiti, a kasnije i samo najčešće koristiti. Stoga se nemojmo ponašati nasilnički – ponašajmo se na socijalno poželjan način. U pravilima i disciplini koju zahtijevamo od djeteta treba biti dosljedan, da se dijete zna orijentirati što je dobro, a što ne  i koje će ponašanje biti nagrađeno odnosno kažnjeno.

Nemojmo tući djecu – time ih učimo da se konflikti rješavaju nasilnim putem. Vrlo je vjerojatno da će i sama svoje konflikte s vršnjacima  rješavati na taj način! Postoji niz pravila, pa  i kazni koji ne zahtijevaju primjenu fizičke sile. Nagrađujmo dobra i pozitivna ponašanja –  dijete će se zbog  pozitivnih posljedica svojeg ponašanja češće tako i ponašati. Zaštitimo djecu od fizičkog nasilja u obitelji, kao i nazočnosti nasilju u bližoj i daljnjoj sredini. Kontrolirajmo količinu nasilja kojoj je dijete izloženo na TV programu, tisku, u glazbi koju slušaju, u svijetu video igara koje igraju. Iako su djeca danas u  informatičkom smislu naprednija od nas roditelja, roditelj i dalje ostaje roditelj – stoga  provjerimo  povremeno s kim dijete kontaktira i kakve sadržaje razmjenjuje mobitelom ili kompjutorom. Potaknimo dijete na oblike kreativnog korištenja slobodnog vremena – igru s vršnjacima, boravak u prirodi, aktivno bavljenje umjetničkim aktivnostima, kanalizirajmo njegovu energiju u bavljenje sportom.

O vršnjačkom nasilju mora se razgovarati  u obitelji, na satovima razredne zajednice, na roditeljskim sastancima. Ukoliko primijetimo da je dijete žrtva nasilja ili i samo nasilnik, treba se obratiti nadležnim službama zaduženim za suzbijanje nasilja među mladima: pedagoškim i stručnim radnicima u odgojno-obrazovnim ustanovama, centrima za socijalnu skrb konačno i policiji, koji imaju propisane protokole postupanja u slučaju nasilja među mladima. Zajedno s djetetom treba se što prije uključiti u savjetodavni rad u za to nadležnim ustanovama (obiteljskim centrima, savjetovalištima za roditelje, djecu i mladež, medicinskim  ustanovama).

Nad evidentnim porastom vršnjačkog  nasilja ne možemo zatvoriti oči. Način na koji će se cijelo društvo – od svakog roditelja ponaosob, vrtića, škole, socijalne sredine, nadležnih ustanova za prevenciju i sprečavanje nasilja,  postaviti prema ovom problemu,  odrediti će u kakvom ćemo svijetu u budućnosti živjeti – hoće li to biti svijet prepun  nasilja ili civilizirani svijet socijalno poželjnog ponašanja.