Kategorije
Članovi pišu

Utjecaj autoriteta na ljudsko ponašanje

„Ljudi se razljute, u navali bijesa prema drugima postupaju s mržnjom i eksplodiraju. Ali ne ovdje. Otkriveno je nešto mnogo opasnije; čovjekova sposobnost da napusti svoju ljudskost, štoviše, neizbježnost tog čina pri  stapanju njegove jedinstvene osobnosti s većim institucijskim strukturama.“ – Stanley Milgram

Godine 1961. – 1963. na sveučilištu Yale je izveden niz eksperimenata, u kojima je dobrovoljcima plaćen mali iznos za sudjelovanje u navodnom istraživanju utjecaja kazne na učenje. U istraživanju su sudjelovali istraživač i dva dobrovoljca, pri čemu je jednom dodijeljena uloga učitelja, a drugom učenika. „Učenik“ je imao zadatak pamtiti parove riječi, a „učiteljeva“ uloga je bila kazniti „učenika“ elektrošokom za svaku pogrešku koju napravi. Snaga strujnog šoka se povećavala nakon svake pogreške. Ono što „učitelj“ nije znao je bila činjenica da je „učenik“ zapravo glumac te da samo glumi bolne elektrošokove. Prava svrha istraživanja nije bilo učenje, nego testiranje spremnosti prosječnih osoba, „učitelja“, da odbiju poslušnost autoritetu, u ovom slučaju istraživaču u bijeloj kuti. Kako će se „učitelj“ ponašati zadajući sve veću bol „učeniku“ i kada će se zaustaviti, ako uopće hoće?,

Zanimljivo je da je Milgram prethodno pitao nezavisne ispitanike što oni misle kako bi ispitanici postupili u toj situaciji. Većina ljudi je odgovorila da bi eksperiment bio obustavljen na prvi znak boli osobe koja je primila elektrošok, što se podudaralo i s njegovim mišljenjem. Međutim, pravi rezultati se nisu pokazali takvima. Većina ispitanika u ulozi učitelja je pokazivala znakove nervoze, bili su potreseni  i nisu se slagali s pokusom. Ipak, na zahtjev istraživača nastavljali su sa zadavanjem sve jačih elektrošokova „učenicima“, unatoč vriskovima i njihovom zapomaganju da prestanu. Čak 65%  „učitelja“ je koristilo elektrošok za koji im je bilo poznato da može imati smrtni ishod po „učenika“, iako je u pitanju bio tek običan pokus.

Stanley Milgram je ovim istraživanjima osigurao svoje mjesto u povijesti psihologije. Međutim, u današnje vrijeme bi provođenje ovakvog eksperimenta bilo nemoguće zbog njegove neetičnosti, naime, velik broj „učitelja“ je nakon eksperimenta patio od emocionalnih trauma.

Milgram je ideju za eksperiment dobio na temelju pokušaja istraživanja i objašnjavanja zločina iz Drugog svjetskog rata.  Pojavila se teorija „Nijemci su drugačiji“ prema kojoj se pretpostavljalo da Nijemci imaju osobnost koja obuhvaća i osobitu poslušnost prema nadređenima. Time se objašnjavalo činjenica da su obični, pošteni Nijemci koji su vodili nacističke logore postali okrutni i nemoralni ubojice.

Ljudi ne žele vjerovati da se prosječna osoba može pod određenim okolnostima ponašati kao opaki zločnici koji čine stravična djela. Tome u prilog govore i hipoteze i odgovori ljudi prije samog istraživanja. No, rezultati pokazuju suprotno, a Milgram je tu preobrazbu objasnio mehanizmima pomoću kojih su „učitelji“ sami sebi opravdavali vlastite postupke: 

  • neki ispitanici su bili zaokupljeni provode li dobro eksperiment pri čemu su manje marili za dobrobit „učenika“
  • drugi su prebacivali moralnu odgovornost na istraživača. I na suđenjima ratnim zločincima se također često čuje obrana da su samo izvršavali zapovijedi dobivene od viših razina.
  • neki su vjerovali da treba učiniti zbog višeg, vrijednog cilja, u svrhu znanstvenog otkrića.  Kada je toliki postotak ispitanika bio spreman nanositi bol drugoj osobi zbog znanosti, ne čudi što su ljudi spremni počiniti strašne zločine u ime vjerske ili političke ideologije.
  • ostali ispitanici su prebacivali krivnju na „učenika“ i svoje postupke opravdavali mislima poput „Ako je toliko glup da ne može naučiti, zaslužio je kaznu“. Slična opravdanja su bila u podlozi postupaka nacista za vrijeme drugog svjetskog rata kada su Židovi pomoću propagande proglašeni nemoralnima, prljavima i, kao takvima nevrijednim življenja, te se općenito smatralo kako bi svijet bio bolje mjesto bez njih.    

Milgram je zaključio da ispitanikov osjećaj za moralno nije nestao, nego se činilo kao ga je nadjačao osjećaj odanosti i odgovornosti prema istraživaču. Ispitanici su smatrali da, kako su prethodno pristali na sudjelovanje, bi bilo nepristojno prema istraživaču da odbiju njegove zahtjeve. Milgram tu pristojnost prema autoritetu objašnjava kao rezultat društvenih hijerarhija koje su se razvile u svrhu lakšeg preživljavanja pojedinaca. 

Kod organiziranja ljudi u skupine, zbog lakšeg funkcioniranja i bržeg donošenja odluka, uvijek su potrebni vođe i predstavnici, pri čemu prosječan čovjek ne želi svojim ponašanjem unositi nemir u grupu. Čini se lakšim prihvatiti naredbe nadređenog makar pritom morali nauditi drugoj osobi nego trpjeti izoliranost i neprihvaćanje koju suprotstavljanje nadređenom obično nosi.

Sada ova saznanja možemo postaviti u kontekst vojne obuke kroz koju vojnici prolaze:  izdvajaju se iz društva, izlažu se sustavnim, represivnim postupcima kojima se ubija svaka i najmanja naznaka individualnosti, a s druge strane im se usađuje romantičarska ljubav prema domovini i težnja k višem cilju, primjerice slobodi. Uz to ide i snažnu neprijateljska propaganda, njihova derogacija i dehumanizacija, drugim riječima ocrnjavanje neprijatelja u medijima što ima ogromne posljedice na moralno rezoniranje vojnika (ali i ostatka populacije). Oni više ne razmišljaju kao prije, pretvaraju se u puke izvršitelje zadanog zadatka, naravno, sve u svrhu višeg cilja, a drugi ljudi prestaju biti ljudska bića i postaju tek „prepreke na putu do slobode“, odnosno „usputna šteta“.

Kako ne bismo zaključili ovaj članak s tako pesimističnim slikama (važno je napomenuti da ova saznanja djeluju na smanjenje poslušnosti autoritetima) moramo se prisjetiti da uvijek postoje ljudi koji odbijaju poslušnost, ljudi koji su i u jednoumlju koji nameće bilo koji totalitarni režim spasili mnogo života, na koje nije djelovala propaganda i koji unatoč sveprisutnoj i sveprožimajućoj ideologiji u drugima i dalje vide vrijedno živo biće, a ne etiketu narodnosti ili religije kojoj pripada. Pitanje je samo kojoj biste Vi skupini pripadali?

Autorica članka: Karolina Horvat, psihologinja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *